Translate

Претражи овај блог

На чистини, на ветру, на висини

На чистини, на ветру, на висини
Рани критички радови о Мирославу Лукићу Бели Тукадрузу

Директни контакт

Директни контакт са дописницима, преводиоцима, сарадницима, пријатељима, филантропима, издавачима

ПРЕТРАЖИВАЧ. КОМПЛЕТАРИУМА

ПоРтАл |Сазвежђе З


СУРБИТА

петак, 23. мај 2008.

"Влашка гозба" Мирослава Лукића (073) / Владимир Јагличић

Хроника трагедије



Ако би ме ко питао да ли је Лукићева трилогија "Влашка гозба" роман, књига сећања, дневник или оглед - не бих умео да одговорим. Све то, и више. Почиње исповешћу, наставља се прозним крхотинама, огледима, критиком савремене културе - посебно књижевношћу (при чему има и оцена са којима се нећемо сложити, али које су самосвојне, па и потребне ради подземног поткопавања онога што се зашнирало у учмалу самодовољност успеха). Лукићев књижевни рукопис је израз једног медијума кроз којег се олакшава некакво профетско оптерећење, од сувишка онога што са собом носе каравлашко очајање, барбарска генијалност и јуродива прозорљивост - сплетени уједно.
"Влашка гозба" је архив једне епохе, покушај објашњења пишчева досадашњег живота, расутог на разне белешке из разног времена, као и културно-политичке матрице у којој се одвијао живот Срба, посебно књижевни као његов записни део, у две деценије прошлог века. Мирослав Лукић је показао амбицију да буде дубљи тумач те епохе у којој је протекла и његова нелака судбина. Отиснуо се на пучину, палио мостове за собом ("Пловим океаном без икаквог копна на види-ку").
Дневнички приступ романескном поступку објашњава сарадњом са нерођенима, тиме да днев-ници "откривају уметникову најнеприступачнију страну, и уколико је више откривају, они стварају свет који ће моћи понајвише да разумеју они чијем ће духовном рођењу и сазревању допринети."
Средишња прича нове Лукићеве књиге је лична трагедија његовог јунака Филипа Сенковића -самоубиство Сенковићеве суируге Августине којој претходи низ неспоразума, типичних за зверињак великога града, за људе испуњене лажном гордошћу, за сиромашке прилике прве генерације досељеника у Београд који су са својим победничким чимзама унели и личну потлаченост коју нису имали снаге спознати, а заједно са њом неконтролисано зло и лаж, излажући им на милост и немилост потомство, без храбрости да живе и умру тамо где су рођени. Они су пожелели да убрзају ток судбине, засејавши зло семе расеоба и породичних размирица, неприпремљени за ритам и живот великог града који је једна смрдљива рупа без Бога, увек гладна утроба Молоха.
Беспоштедно искрена, до очаја, књига у финалу свог првог дела, на местима која претходе са-моубиству Сенковићеве супруге, и непосредно после њега, има ону тежину ретких достигну ћа у којима је живот надишао литературу. Све се реши и остаје само запис, као "опет нађено изгубљ-но време, окаснело кајање или психолошка терапија.
То су и најузбудљивије странице "Влашке гозбе". Остало припада занимљивим огледима на разне теме - који нису и не могу бити проза, бар не у класичном смислу. Они прошивају целу књигу, са безброј напомена, реминисценција и дигресија које теже да буду мисаон оквир једне трагичне приче. Такви делови "Влашке гозбе" су расплинути, можда је у њу уврштено низ огледа који су могли стећи место у засебној есејистичкој књизи, можда је писац, на другим местима, већ рекао оно што и овде понавља о појединим песницима, било да их куди или хвали. С друге стране, они објашњавају атмосферу једног ригидног времена у којем није било места за осетљиве душе. Мирослав Лукнћ је, ето, такав писац. Писао песме, огледе или прозу - он поступа на исти начин, тражи ону бодлеровску свакодневну грозницу и -препушта се стихији ("Писац мора да ствара без обзира на потоњу судбину својих дела"). Ма ка-ква била судбина његових дела, Мирослав Лукић ју је до краја испунио.

Владимир Јагличић
БОРБА, Свет књиге III , четвртак 28. март 2002

Мирослав Лукић МЕСЕЧЕВА СВАДБА, 1999. (072) / Зоран М. Мандић

Роман као слика ужасаМирослав Лукић; МЕСЕЧЕВА СВАДБА; „Заветине", Београд, 1999.


Сваки истински књижевни критичар пишући о књигама које је селективно прочитао, или пак неке читао више пута, без обзира на технику и суму сопственог начина читања, дакле праволинијског, а не дијагоналног читалачког искуства, мора да се у пољу тумачења креће линијом оне претпоставке по којој су читалачки доживљаји одређене кљиге различити, при чему та различитост иде до екстрема. Та претпоставка упозорава на објективност могућности по којој је свако тумачење доживљаја времена, света у њему и његових спољних и унутрашњих сензација књижевно бесмислено ако се темељи на језику који не открива своју одређеност и адекватност његових симбола.
Роман као најутицајнија жанровска институција у књижевности не трпи едсуство такве одређености ни њену конверзију у апстрактно ткиво текста. Слика је оно, каже Е. Паунд, чиме се у одређеном одсечку времена представља један интелектуални, емоционални и жанровски комплекс, без обзира на количину, интезитет и идеологију иницираности историјом и њеним интонацијама конкретног доживљаја, односно селектоване одређености.
Роман "Месечева свадба" Миросла ва Лукића (1950), аутора више запажених књига- поезије, приповедака, есеја, ромама, драма и студија, као и антологија објављених под насловима "Несебичан музеј" и "Феникс" управо би се могао дефинисати сликом стања једног одсечка времена који је на самом крају овог века и историје његове савремено-сти избио у први план у кошмарним ликовима једног нечувеног колективног крика. Та слика је необична, јер она је, осим што је слика као довршено стање уловљеног призора, и сама слика времена бесомучног судара једне мале високоцивилизоване православне државе Европе са готово целим Западом и његовом моћном телевојном машинеријом. Добри познаваоци Лукићевог књижевног дела наслутиђе да је моћ те слике у натпросечно сугестибилном емитовању свих фаза и анаморфоза "импресија једног бесмисла планетарних размера", алн зналачки ковертованих у страсни говор екепресије.
Речју, Лукићева "Месечева свадба", као и његов важан романескни исечак из обимног циклуса под насловом "Пуштање воде мртвима за душу» тематски дистонира у драматачном ковитлацу једног невидљивог рата у коме непријатељ није смео да се на српском небу упусти у равноправну борбу, нити је излазио из својих авиона, већ је кукавички гађао насумице све живо, младо и старо, заштиђено и незаштићено, зли све то са сателитских висина. Лукић је идеју свог романа гурнуо у само срце оне апокалиптичне земље у којој је један мали, херојски народ оверавао своје вредности за све време њиховог бесомучног уништавања. На тој луциферској бини мали јунак је надјачао звер за коју још једино остаје да се направи кавез према нацртима из Борхесовог "Приручника фантастичне зоологије". Лукић је написао свој роман са полудистанце, тек неколико корака одмакнут од врсмена стравичног завијања фабричких и ватрогасних сирена. То је писање стварности пред њеним очима. Записивање нагости без иједног јединог алибија или могућности прекрштавања,
или преуређивања одређених фрагмената на храбро конститунсаној одређености поменуте слике романа. Прича је драматична, узбудљива и убедљива. На готово свим њеним токовима Лукић је распоредио своје јунаке, односно актере свог нараторског извештавања. Враћање из града у село, а затим аутобиографско ишчитавање судбине, носе Лукићев роман у неколико праваца жанровске окупације романа другим жанровским темпераментом, другом техинком аутобиографског причања, другог повезивања заједнице аутентичих ликова на чијој укупној позорници дефилују готово три генерације нараторових изабраника. Сцена је крцата необичном симболиком бље-сковитих рефлексија међу којима је бљеснула и насловна метафора, или синтагма из наслова која читаоца упућује на визију небеског пакла који је седамдесет и осам дана господарио страхом неколико милона Срба и њихових најближих комшија.
Лукић невероватно лако успоставља један сасвим нови курс модулирања и конституисања поетичких чворова оне метафорско-симболичке дискурзивности која се показује у сасвим новом семантичком светлу. То светло у улози сведока заједно са језиком Лукићеве прозе готово да имагинира неку врсту резерве свадбе наспрам тезе о пословима Креманског пророчанства које његовим сватовима позајмљује неку врсту фантастичког бревијара из којег чнтаоци изумају своја обредна одела да би у њима саслушали беседе иетине. И све то усред хомољског пејзажа у коме сваки цитат, свака изрека гради необичан језик опсервирања непосредне савремености. Неколико померених углова ове прозе, на моменте рискантно деинтелектуализоване, носе високо образовану атмосфсру једног амбијента и једне историје. Она је изаткана на израђиачком искуству најбољих мајстора фабулативних мапа и мрежа романа. Разнолика и несебична у понудама са језичке трпезе. Имагинарна у ликовима речника парадокса и апсурда нове светске политике која не преза од осветничког ужаса.

Зоран М. Мандић
ДНЕВНИК, Нови Сад, 31. мај 2000, стр. 18

Čitaocima se ne može propisati kako će čitati knjigu. Zato je prevashodni zadatak svakog pisca, a današnjeg pogotovu, da ne bude dosadan!-Obraćanje novinarima (071)

....na promociji romana TRGOVCI SVETLOŠĆU,
4. februara 1999. godine u Beogradu...
Čitaocima se ne može propisati kako će čitati knjigu. Zato je prevashodni zadatak svakog pisca, a današnjeg pogotovu, da ne bude dosadan!
Mnogim piscima, da ne kažem većini, na žalost, to ne polazi za rukom.
Zato je prirodno da pisci malo dublje proniknu u tajnu stvaralaštva.
Neka uklone sve moguće barijere između sebe i čitaoca, onako kako ih otklanjaju praizvori epske poezije - Gilgameš i Odiseja!
Neka se udube u svoj duh.
Jer ljudski duh je utamničen u svetu, a to utamničenje Berđajev s pravom naziva svet, stvarnost sveta, nužnost.
Ovaj svet nije kosmos, on je nekosmičko stanje izdvojenosti i neprijateljstva, atomizacija i raspadanja živih monada kosmičke hijerarhije.
Pisci romana, u svetu i kod nas, pa i oni s kojima će me upoređivati - Borhes, Markes, Koeljo, pokušavajući da proniknu šta je konačna ljudska tajna i šta je konačna vasionska tajna, dospevali su uglavnom do AKOSMIZMA. Kosmičko im je izmicalo.
Zato što apsolutno nisu tražili tamo gde se ono uspostavlja : znači u dubini duhovnog života.
Ja ne krijem, jer nemam ni jedan razlog za to, da sam napisao knjigu o jednom primitivnom, nemodernom svetu sa balkanskog trougla, uronivši u njegove duhovne dubine.
Da li ima i jedan razlog za hvalospeve modernoj duši?

Ne zameram čitaocima koji će moju knjigu čitati kao bajku ili magični roman, ali prilika je da opomenem da ja prema magiji imam izvesne rezerve zbog njene povezanosti sa naukom. Isto tako imam rezerve i prema nauci, jer nauka nije stvaralaštvo već pokoravanje
nužnosti.
Pisac nikada ne može upoznati sve svoje čitaoce, ali piscu bestselera se pruža prilika da dođe u dodir sa mnogim čitaocima. Poslednjih nekoliko meseci, od izlaska romana, bio sam u prilici da razgovaram sa čitaocima, onim nepoznatim i pravim, koji su poželeli da mi prenesu svoje čitalačko oduševljenje.
Ako sam ih dobro razumeo, ono što ih je impresioniralo, to je odvažno oslobađanje duha i stvaralačka inicijativa.
A to je ono što se tiče najdubljeg smisla stvaralaštva.
Oduvek sam verovao da stvaralaštvo, da umetnost, pogotovu umetnost romana, ima najviše šanse da se se približi antropološkom saznanju, ako je prevashodno umetnost saznanja kroz stvaralaštvo ideja, koje se suprostavljaju datosti i nužnosti sveta, i ako proniče u onostranu suštinu sveta.
Već dugo vremena verujem da stvaranje znači obrazovanje nove snage, a ne promenu i preraspodelu stare.
U svakom stvaralačkom činu u kome se prodrlo u tajnu stvaralaštva postoji apsolutna dobit, povećanje...
Verujte mi, ja sam došao sa sporednog neba, iz takozvane pobočne linije savremene proze, sa takozvane periferije, ali ne kao zakasneli pisac, već kao neko ko je decenijama odbijao da se pomiri sa formalizmom društva i tokova savremene srpske književnosti, rascepljenih iznutra, duhovno otuđenih.

Ja sam hteo nešto drugo, pišući TRGOVCE SVETLOšĆU, nešto novo, bitno novo, ne samo u okvirima nacionalne, već i balkanskih, evropskih i svetske književnosti.
Hteo sam da proširim duhovna opštenja do njihovog maksimuma, jer je prekid duhovnog opštenja i njegovog svođenja na minimum pogubna stvar.
Zato je moj roman izašao iz okvira diskurzivnog mišljenja i carstva prosečnosti, izašao je izvan datih okvira.
Ja uošte nisam pisao roman da bih udovoljio duhu oficijelne književne kritike, jer moje su nade i namere bile izvan toga da bih izborio nekakvu svoju ulogu i mesto u atarima naše nacionalne književnosti, naprotiv.
Moja najnovija knjiga je, između ostalog, i zato lišena svakog pesimizma i skepticizma, egoizma i samoljublja.
TRGOVCI SVETLOšĆU su prva knjiga trilogije.
Ovaj roman napisao sam kako bih pomogao nečem dragocenom, praiskonskom i balkanskom da se oglasi, da dođe na svet.
Da stane ravnopravno kao literarni topos uz Makondo, ili Joknapatofu, jer je starije od njih milenijumima.
Starobalkanski mitološki rudnik, Homolje i severoistočna Srbija, odakle dolazim, neiscrpan je.
Ja sam napisao ovu knjigu da bih užas, bol i poraz pobedio stvaralaštvom.

Krajem ovog zimskog raspusta, dakle nedavno, završio sam i drugu knjigu ove trilogije KUĆA SVETIH RATOVA, koja će nadam se doći ove godine do mojih čitaoca. Ova knjiga je organski povezana sa TRGOVCIMA, ostao je isti junak.
Kako je ostao? pitaće se oni koji znaju da je Anđujka umrla na kraju TRGOVACA?
Neka to ostane kao tajna i kao iznenađenje!
Ja upravo radim i na trećoj knjizi, koja je krov trilogije , na MLADOSTI BEZ STAROSTI I ŽIVOTU BEZ SMRTI, u kojoj je, takođe, glavni junak duša Anđujkina. Ja verujem da će, sve te knjige, biti primljene u drugim evropskim i svetskim književnostima, više nego u domaćoj , jer dobro znam da se otkrića u nauci dešavaju na osnovu uočavanja greški prethodnika, a u umetnosti i književnosti otkrića dolaze od obožavanja voljenih prethodnika.
Zato što ih ima tako mnogo, nema smisla navesti ni jednoga.
Miroslav Lukić
Iz knjige USAMLJENO DRVO, I

Post Scriptum (070)

Post Scriptum
na kraju knj. Usamljeno drvo I

Pre nekoliko dana (danas je subota, 11. decembar 1999. godine, oko 11 č., Jovanova ulica 22), susreo sam ispred Filološkog fakulteta, posle dužeg vremena, prijateljicu i vršnjakinju, pisca i kritičara .
Dogovorili smo se telefonom, dan pre toga, da se susretnemo ispred zgrade u kojoj smo u studirali, posle časova koje budemo održali svojim đacima, u različitim školama u kojima radimo. Trebalo je da se suretnemo da razmenimo knjige i da porazgovaramo. Ona je objavila dve knjige proze, znalački pisane, i ne mali broj književnih prikaza i eseje po časopisima. Ja sam objavio desetostruko više - knjiga stihova, proze, eseja, drama, antologija. Neke od tih knjiga je uzela da pročita; očekivao sam da čujem njeno mišljenje i primedbe o tri moje knjige, eseja. Uzgred sam poneo i primerak mog novobjavljenog romana "Mesečeva svadba" , da joj poklonim. Znao sam da nije imala sreće sa izdavačima, kao uostalom mnogo godina i ja. Zakasnila je nekoliko minuta. Pričali smo, upadajući jedno drugom u reč, o pogubnosti užasavajućih egzistencijalnih i sudbinskih prilika kojima smo živi očevidci, manje o našim knjigama.
Pokazao sam joj, uzgred, i Katalog (odštampan) svih 25 knjiga UMETNOSTI MAHAGONIJA, iako mesto nije baš bilo zgodno za pokazivanje takvih stvari.
Upitala me je kratko: "Kuda toliko žuriš?Zašto?"
Nešto slično mi je, mesec - dva ,pre toga, rekao i moj mlađi brat Aleksandar Lukić :
" Čoveče, tebi su tokom 1998 / 99. godine objavljene preko 15 knjiga, toliko neki pisac ne objavi čitavog života!"
Moj brat je u pravu. I moja književna prijateljica je donekle u pravu. Većina naših poznanika, u Beogradu, ili u unutrašnjosti, među kojima ima darovitih i pozvanih pisaca, objavila je dve, ili četiri - pet knjiga, i tu stala, pri tom već su duboko zagazili u šestu deceniju. Pa, dobro, ima i nekoliko onih, koji su umeli da plivaju i da se prilagođavaju prilikama izdavačkim i inim, i pri tom objavili i po dvadesetak knjiga, ali ih je malo.
Rekao sam, ispred Filološkog, sasvim iskreno, mojoj književnoj prijateljici:
"Želim da se objavi svih tih 25 knjiga UMETNOSTI MAHAGONIJA...da bih mogao, k o n a č n o, da zbacim svlak sa sebe, zmijski..."
"Ali, zašto?"
"Verovatno da bi mi zablistala koža novim sjajem..."
Sve su to, razume se, metafore, koje odražavaju istinu.
Međutim, pošto je moja poznanica i prijateljica bila osim pisca i majka dve kćeri, reče :
- Ali, sve će to biti na uštrb tvoje dece, o kojima, na žalost, samo ti moraš da brineš?...Oduzimaćeš im od usta; oduzimaćeš im sebe od sebe?...
Itd.
Bila je u pravu; slegao sam ramenima; reč je o sudbini, koja se ne može izmeniti...Da, pokušala je još nešto da mi stavi do znanja. Treba da se koncentrišem na svoj sledeći roman, da pišem dobro, sabrano, bolje, još bolje, najbolje moguće, kako bih dobio jednu od najuglednijih književnih nagrada. Jer, kako ona veruje, običan svet, najšira čitalačka publika, čita samo nagrađene knjige. - Ujeo sam se za jezik, da se ne bih nasmejao; jer ona je govorila iskreno, kao što je i pisala : najsolidnije ocene mojih prethodnih romana napisala je upravo ona. Međutim, najviše književne nagrade na Balkanu, pa i u svetu, ne dodeljuju se najbolje napisanim knjigama... Za to ima barem stotinak primera!
Naš razgovor je, pri kraju, ušao u polje problema književne sudbine, moje književne sudbine...Bio sam u tom trenutku nedovoljno pripravan da u najkraćim sažetim crtama kažem ono što se tiče spektra toga pitanja. Ne piše se samo da bismo osvojili najviše nagrade i priznanja, novac i sve ono što ide sa njim.
Društvena priznanja i vrednovanja, uvek, kasne. Sa time se pisac koji računa na duge staze, mora pomiriti kao sa nečim prirodnim. Pisci često bivaju rehabilitovani posle smrti, posmrtnom slavom, pre svega priznanjem čitalaca...
Kada sam kasnije, u svojoj kancelariji, pregledao primerke knjiga koje mi je prijateljica i vršnjakinja vratila, video sam da je na prvoj stranici, požutelog prvog izdanja Muzeja Nemogućeg Ratara (Zavetine, 1996), zapisala grafitnom olovkom:
"Miroslave, Ti si cvet muškatle, a ja sam cvet kaktusa, mada to zvuči apsurdno jer ja sam bićem žena a ti muškarac.
Ja crpem snagu za rast svoga cveta iz oporosti; i moj cvet umetnosti jest snažni opori plod usamljenosti.
Cvet tvoje imaginacije je pitomiji i svetliji, mada takođe usamljenički, ali mu je i zemlja i stablo iz kojeg niče prozračniji..."

Napisala je nešto lepo, iskreno i možda tačno.
Nismo se družili , dok smo studirali; drugi su mi bili prijatelji. Vremenom se ispostavilo : lažni. Ne svi. Sa njom sam se sprijateljio - poslednjih godina. Ono što su moji muški prijatelji, kolege, pisci i kritičari, trebalo da napišu o mojim romanima LITURGIJA i UJKIN DOM, napisala je - ona, žena. Nisam joj nikada upoznao muža, ćerke; nisam je pozvao u goste niti je ona mene.To je bilo jedno književno prijateljstvo, neočekivano. Pošto sam i sam večno kuburio sa izdavačima, nisam bio u stanju da joj pomognem konkretno, oko objavljivanja njenih rukopisa; uostalom, ona nije ni žurila da ih objavljuje. Sigurno je iskusila mnoge ružne stvari u paklu našeg izdavaštva, razočaranja i gorčinu?...
*
Mogu da zamislim onu sobu, u našem rodnom domu u Mišljenovcu, u kojoj sam, još kao učenik osmog razreda osnovne škole, dakle pre upisa u gimnaziju, napisao jedan sonetni venac, koji sam izgubio. Bilo je to 1965. godine - pre 35 godina. (Sećam se velikog zelenog stola, slavskog, nereda na njemu; noći, duboke noći; i nelagodnog osećaja što pišem i bdim, dok moji najbliži spavaju. ) I pre toga sam pisao pesme, i objavljivao ih povremeno u listovima namenjenim učenicima osnovnih škola. Čitav moj život je - književnost. Prožet je sećanjima , snovima i razmišljanjima, stremljenjima, nerazumevanjima i ustuknućima, udarcima sudbine.
Sada, kada sam ušao u pedesetu i kada bacam duge poglede unazad, vidim da je moj život nalik na nered, mitski.
Počev od ove 2000. - te godine, pa tokom nekoliko sledećih godina, biće, verujem, obelodanjeno tih 25 pripremeljenih knjiga UMETNOSTI MAHAGONIJA.
Neke od njih su već objavljene, neke će biti prvi put objavljene...
Te knjige su moj život, u njima je nepotpuna priča o njemu, ili kako bi Jung rekao "o samoostvarenju nesvesnog. Sve u nesvesnom teži da se ispolji, ali i ličnost takođe želi da nadraste sopstvene nesvesne uzlove i da iskusi sebe kao celinu".
Moj život je mit, a UMETNOST MAHAGONIJA je metafora.
Ovakvih knjiga, kao što je ova, u srpskoj književnosti nema; ali ona nije napisana zato, da bi popunila jednu prazninu te vrste : ona je nastala po unutarnjoj predstavi, po onom što ja kao čovek i umetnik predstavljam sub specie aeternitatis : a to može da se izrazi jedino putem mita.
Ponoviću, mit me je oduvek privlačio, i onda kada nisam znao šta on u svojoj suštini predstavlja : zato što je on ( Jung zna) , "osobeniji i izražava život tačnije nego što to čini nauka. Nauka se služi pojmovima prosečnosti koji su previše uopšteni da bi mogli ispravno da procenjuju subjektivnu raznolikost pojedinačnog života".
Jung je znao da se u mnogo čemu razlikuje od ostalih ljudi, ali nije znao kakav je čovek zaista.
Kakav je čovek zaista bio Danilo Kiš? Leonid Šejka?Svedenborg? Ili Emerson? Josif Brodski? Emil Sioran? - Poneke od njih sam mogao lično da upoznam, ali sam to propustio.
Ponekad mi se činilo ( skoro uvek kada sam razmišljao o tome da treba da sazidam Kulu pesnika na imanju mojih predaka) da sam više potomak Jungov, nego Lukića zviških; međutim, nisam uživao da se upoređujem sa drugim stvaraocima, ne iz bojazni da bi to često išlo na moju štetu, već zato što svako ima svoju sudbinu, posebnu, neponovljivu i neuporedivu. Jung piše : " Slično svakom drugom biću i ja sam delić bezmernog božanstva, ali ne mogu da uporedim sebe ni sa jednom životinjom, biljkom ili kamenom. Jedino mitsko biće ima veći opseg od čoveka..."
Ko sam ja i ko je čovek? To sam pitao sebe, i to sam pitanje postavljao i u stihovima koje sam objavljivao kao devetnaestogodišnjak? Da li smo mi ono što je na fotografijama, ili predstavljamo "psihički proces kojim ne upravljamo, ili to ostvarujemo delimično"?
Zabluda je da postoji konačni sud i ocena o nama i našem životu i našoj sudbini.
"Priča o životu započinje negde od neke tačke koju smo slučajno upamtili; pa ipak, sve je već tada bilo krajnje složeno. Mi ne znamo kako će se život završiti. Stoga priča nema početka, a kraj se jedino može slutiti.
LJudski život je neizvesni eksperiment. On predstavlja izvanrednu pojavu jedino u brojčanom smislu. Posmatran za sebe, život je prolazan, tako nedovoljan, da je doslovno pravo čudo da bilo šta uopšte može da postoji i da se razvija. (..)
Život me je oduvek podsećao na biljku koja crpe život iz svog rizoma. Njen pravi život je nevidljiv, skriven u rizomu. Deo koji se nalazi iznad zemlje traje samo jedno leto. Tada uvene - i kao da nikada nije ni postojao, poput prolaznog priviđenja. Kada razmišljamo o neprekidnom razvitku i propadanju života i civilizacija, ne možemo da izbegnemo utisak krajnje ništavnosti. Pa ipak, nikada nisam izgubio osećanje da nešto živi i traje ispod večnog toka. Ono što možemo da vidimo samo je prolazni cvet. Rizom je ono što ostaje.
Na kraju, jedino što je vredno pomena iz mog života jesu oni događaji putem kojih je u ovaj prolazni život provaljivao besmrtni svet. Zbog toga poglavito govorim o unutarnjim iskustvima, među koje ubrajam snove i vizije. (....)
Oni su bili užarena magma iz koje se
kristalizovala stena koju je trebalo doraditi.
Sva druga sećanja na putovanja, ljude i moju okolinu, izbledela su pred ovim unutranjim dešavanjima..."

Ove duboke i istinite reči, zapisao je Jung u svojoj osamdeste i trećoj godini života, poduhvativši se da ispriča svoj lični mit.
Sećanja na spoljašnje događaje iz našeg života vremenom u najvećoj meri izblede i nestaju. Međutim, susreti sa "drugom" stvarnošću, suočavanja sa nesvesnim, ostavljaju neizbrisiv trag. "To carstvo uvek je bilo prebogato, i u poređenju sa njim sve drugo gubi važnost".
Nisam na vreme i detaljno čitao Frojda - nešto me je uvek odbijalo od njegovih knjiga; pa i tokom studija.
Dela Junga otkrio sam k a s n o. Želeo sam da osnujem Muzej Nemogućeg Ratara, Kompleks Spasovo, i o tome sam napisao knjigu - pre nego što sam čitao Junga. Do svoje imaginarne Kule pesnika došao sam sam. A onda sam jedne zime, listajući hrpe požutelih časopisa, otkrio Jungov tekst o Kuli i ushićeno shvatio da je ime toga naučnika bilo upisano na mojoj sudbinskoj listi od početka, i kada o njemu i njegovim saznanjima i delima pojma nisam imao, tako da je upoznavanje sa njim kasnije istovremeno predstavljalo i nešto nalik na sećanje. Više od sećanja...
Jung je shvatio, kao niko drugi, važnost unutarnjeg iskustva koje je obeležilo moj život i sudbinu, moje stvaralaštvo. Mogao bih ove redove potpisati kao svoje:
" Rano sam uvideo da odgovori na probleme i složenost života po pravilu vrede veoma malo ukoliko ne dolaze iznutra. Spoljašnja dešavanja ne predstavljaju nikakvu zamenu za unutrašnje iskustvo. Stoga je moj život bio veoma izuzetno siromašan spoljašnjim događajima. (...) U stanju sam da razumem sebe jedino u svetlu unutarnjih događaja. Oni daju jedinstvenost mom životu..."
Neću nikada napisati svoju autobiografiju, jer nema potrebe. Možda je ona već napisana i sadrži se u mojim stihovima.

*
Iz više razloga ( opravdanih i neopravdanih), glavnina moje poezije ostala je nedovoljno poznata; ali mene to posebno ne brine : zar će tako ostati zadugo, zar i posle izlaska tri obimne knjige moje poezije - Zlatnog preseka, u okviru Umetnosti mahagonija?
Čak i da tako bude u prvo vreme, to neće biti moj problem.
Prvo sam počeo da pišem i objavljujem stihove i pesme, ali sam se pročuo kao romansijer i esejist, antologičar. Poeziju smatram veoma važnom jer ono što sam napisao ne predstavlja samo - (rajska) ostrva sećanja, već i ostrvca spašenog iskustva - i kada se čini da svaka pesma za sebe pluta po moru neodređenih utisaka, to je samo privid : sve je povezano jedno sa drugim. Nikada me nisu sputavala stroga žanrovska određenja i nikada nisam pokušavao da povučem nekakvu neprirodnu granicu između onoga što se smatra ( u užem smislu reči) stihovima, prozom, esejom. Pišući veliki roman VLAŠKA GOZBA, dosećao sam se nečega što je možda bilo jedna od najranijih uspomena iz moga života, i što je upočetku predstavljalo maglovit utisak, kakve su ponekad prolećne oblačne noći, kada mesec ipak uspeva da se probije : Mesec se probio i svojim sjajem obasjao bokore jasmina, procvetalih jasmina, i grane rascvetanih oleandra, i ja sam video taj sjaj, onako kako sam ga doživeo kao dečak, i uspeo sam da ga sačuvam, zadržim nekoliko trenutaka ispred svojih očiju : osetivši pritajena daha, neizmernu i bezgraničnu dubinu mita i bogatstvo koje sam, odrastajući potisnuo, možda čak zgazio...Setio sam se i jednog procvetalog bresta kraj bunara blizu dvorišta doma moga stvarnog ujaka, opalog cveta na raskršću seoskom, u prašini na mesečini, osetio sam njegov miris, kao i miris jasmina, muškatla i cvetova oleandra, i najedanput shvatio da imam sećanja koja sežu u veoma daleku i duboku prošlost. Dublju od svega onoga što sam već napisao...
*
To nije razlog za odustajanje, da prestanem da pišem; to je izazov da stvorim dublje pesme, duboke.
Slike anđela sam, pretpostavljam, prvi put video, ne u našem mesnom hramu, maloj beloj crkvici na bregu, već na ikonama u domu moga ujaka. Uvek sam nekoga voleo, majku, ujaka, oca, pokojnog dedu, susede, rođake, zemljake, devojke,žene, moje sinove, pa ponekad i - one koji to nisu zasluživali. Voleo sam i volim i one kojih više nema. Ja sam tako kroz one koje sam voleo povezan sa Duhovnim svetom na svaki način. Ja sam voleo i svoga unutarnjeg čoveka : onog koji je mislio po Saobraznostima. Dugo nisam shvatao anđele, ali mi nije padalo na pamet da dovedem u pitanje njihovo postojanje. Oni ne misle poput ljudi prema prirodnim stvarima, i zato ih ljudi ne mogu razumeti. Međutim, čovek kome je dato da upozna znanje Korespodencije, ili Nauku o Saobraznostima, može biti povezan sa anđelima kroz misli svoga uma. Čovek može opštiti i razgovarati sa anđelima kroz svog duhovnog ili unutarnjeg čoveka. Jedna od nedostižnih knjiga na ovom svetu je BIBLIJA : ona je spoj sa Nebom, i u njoj su sve reči napisane u saobraznostima. Da bi neko bio pesnik, doista to bio, poželjno je da ovlada, zaista ovlada, znanjem o saobraznostima, drevnim znanjem, pomalo zaboravljenim, jer onda će razumeti reči u njihovom duhovnom značenju, i biće mu kroz to dano da upozna tajne od kojih nema ni traga u doslovnim značenjima. Reči su, zaista, velika tajna: one imaju doslovni i duhovni smisao. Svedenborga treba čitati ponovo, opet i opet, jer je mnogo toga znao. "Doslovni smisao polazi od stvari kakve su one u svetu, a duhovni smisao od stvari kakve su one u Nebu..."
I pošto spoj Neba sa svetom postoji kroz Saobraznosti, date su takve reči u kojima je svaka jota saobražena...Nisam slučajno uronio uronio u neisrpni i nepoznati svet starobalkanskog nasleđa : učinio sam to zbog Zlatnoga veka, za koji pisci antički kažu čak, govoreći o tom veku, da su stanovnici neba obitavali s ljudima i održavali s njima bliske veze, kao prijatelji s prijateljima. Zreli Gete i pozni Betoven su to nejasno osetili ne i na najsrećniji način izrazili...Privlačila me je i još uvek privlači umetnost pradavnih ljudi, koji su bili nebeski ljudi (mislili prema samim Saobraznostima ; prirodne stvari su im služile samo zato da na taj način misle); oni su, ti pradavni ljudi, bili povezani s anđelima s kojima su i razgovarali, i Nebo je - kroz njih - bilo spojeno sa Zemljom.
*
Svi vekovi koji su prošli, od Srebrnoga i Bakarnoga, do ovog Gvozdenog, koji se okončava Epohom Hokus - pokusa, predstavljaju ...rudnik...umetnosti mahagonija, koja neće biti zaboravljena, i mogu se uporediti sa Paklom u kome se ljudi okreću prema mraku i gustim tminama, okrećući leđa Gospodu i Nebeskom Carstvu, ili Duhovnom Carstvu. Naravno, u svim tim vekovima je bilo i Genija, koji su se okretali prema gustim tminama, koje su tamo vladale umesto svetskog Sunca. Bilo je i Duhova, koji su se okretali prema mraku, koji je bio u Nebu na mestu Meseca. Malo ih je na ovom svetu verovalo u drugi svet, i oni su na drugom svetu okretali svoj pogled prema onome što je u njima preovlađivalo, a to znači prema svojim ljubavima...Čovek je na ovom svetu naučio da opaža prema Prirodnom svetu, gde su strane sveta određene prema izlasku i zalasku Sunca. Na drugom svetu su strane drugačije određene. Hiljadama godina nije se shvatalo savršenstvo Boga u bezuslovnom smislu, i ko zna koliko hiljada godina ljudi veruju da je ovaj prirodni svet ovakav kakav je nešto drugo i samodovoljno, ograničeno i konačno. Ne zna se, ili se uporno poriče da on kao takav odslikava zamršene odnose duhovnog značaja, koji su prevashodni i prema tome uzroci svim odnosima koji vladaju u prirodnom svetu...Anđeli su teško shvatljivi zemljaskim bićima, jer njima zemaljsko Sunce izgleda kao nešto tamno, sasvim suprotno nebeskom Suncu; a Mesec kao nešto mračno, sasvim suprotno nebeskome Mesecu, i to uvek. Kosmos je složeniji, savršeniji i ogromniji nego što običan ljudski um može pojmiti; u njemu su Prirodno i Duhovno povezani neraskidivim vezama; ovaj Prirodni svet je prožet duhovnim svetom, i prirodni svet kao takav ne bi ni mogao postojati bez duhovnog, kao što ni duhovni ne bi mogao postojati bez prirodnog kao svoje osnove kojom se završava...
*
Ovo nije teološka lekcija jednog pisca koji se stareći okrenuo misticizmu. Kako su pozitivisti često spočitavali Gogolju, ne shvatajući zašto je napisao knjigu o božanstvenoj liturgiji.
Ne zaboravimo : Anđeli uvek imaju Istok pred licem, iza Zapad, desno Jug, a levo Sever. (Celo Nebo se okreće prema Gospodu kao prema svome zajedničkom Središtu...)
.....
Miroslav Lukić
Odlomak iz knjige Usamljeno drvo, I

Ulaz u Lavirint, izlaz, poetika... (069)

Šumorenje Usamljenog drveta
( Književna sudbina : mit i metafora.
Nekoliko neophodnih napomena)
Niko više nije zaslužio posvetu ove knjige od devetnaestogodišnjeg Dimitrija i četrnaestogodišnjeg Ivana Lukića.
Da bi ova knjiga stigla do eventualnog čitaoca, pisac je morao da odvaja od usta svojih sinova!
Ostali su rano bez majke, a eto, sada kada odrastaju i kada su u godinama razvoja, suočavaju se sa onim što je istinska glad i beda .
Imali su skoro dvanaestak godina svoj kutak i mir na Labudovom brdu, dok najbliže komšije, nisu odlučili uz podršku lokalnih vlasti, drukčije.
Da li je i to deo sudbine? Mita?
Ova knjiga se uhvatila - da tako kažem - u koštac sa n e r e d o m i m i t o m .
Napisao sam mnogo više - generalno gledano - nego što sam uspeo da objavim; što ne smatram nekom prednošću. Ova knjiga to pokazuje / dokazuje.
Veličina nije u nagoveštaju napisanog i neobelodanjenog, nego u njihovoj stvarnoj snazi.

Jesen je; oktobar; i ja ni u snu ne zaboravljam da je cilj umetnosti lepota a ne istina; naravno, znam da je bolje kada je ta lepota i istinita.
Ova knjiga bi trebalo da navede na razmišljanje o odnosu mita i metafore, a to u širem kontekstu znači o odnosu umetnosti i prirode. Treba li da dokazujem da je metafora umetnički kvalitet; da je umetnik taj koji kao svilena buba iz dudovog lišća daje svilu, pčela što iz cveća pravi med?
Ne; odavno je esteta Branko Lazarević napisao da je priroda u odnosu na umetnost grub materijal, sirovina, neuobličena građa, neduševna masa, gomila zlatonosnog peska "koji čeka pred fabrikama. Umetnik je taj prerađivač koji, kroz radionice svoje unutrašnje organizacije, na nakovnju i čekiću svoga genija, sav taj grubi materijal oplemenjava, sirovine prerađuje, iz prvih materija pravi druge i više, uobličava građu, oživotvorava mrtve mase i iz peska vadi zlato."
Metafora mu je, pri tom, jedno od najsavršenijih oruđa.

(....) Ne može se objaviti sve što je napisano, naravno.
Imam utisak da pišem neku vrstu Testamenta, pri tom, metafora me oslobađa tog nelagodnog osećanja.
Metafore me jedino mogu izvući iz nereda, stihije i mita.
Verovatno ovu knjigu neće razumeti kako treba kada se bude pojavila. Ne bi me iznenadilo.
Ponekada mi se čini da je ona sinteza najživotvornijih, najkarakterističnijih elemenata života i sudbine, izražavajući ono što je najživotnije, ono što život najviše čini onim što je...
Zašto bih pisao nešto drugo, zašto bih stvarao umetnost u kojoj život nije popet na svoj najviši oblik?
Ova knjiga, hoću da verujem, na kraju krajeva, predstavlja neobičnu i celovitu vibraciju moje nervne i transcendentalne organizacije na jedan svestan ili nesvestan utisak koji je došao i "s ove" i "s one strane".
U ovoj knjizi sadržane su mnoge moje buduće knjige, ako Bog bude dao da ih obelodanim.

Mnogo toga je rečeno, ponekada se čini da je rečeno sve, i da smo došli kasno, ali to je filozofija žalopojki i slabosti u umetnosti..
Umetnost, i metafora kao njen britki mač, izuzetno je viteška i vitalna i večna kao život; ona se neprestano obnavlja kod velikih umetnika, neprestano je nova.
Sva iskušenja na koja nas je stavila kobna Sudbina, ili možda Bog, svi porazi i svi neuspesi, verovatno su sredstvo jačanja, delotvornije od svih dosad poznatih afrodizijaka...Na to upućuju promene u umetnosti, one promene koje se dešavaju na celoj liniji.
Na to upućuje ona umetnost što se stvara kao što srce kuca i
tice pevaju...
Usamljeno drvo, I je (zamišljena kao ) poslednja knjiga u Opusu UMETNOST MAHAGONIJA.
Verujem da je dobro da se poslednja knjiga Opusa pojavi kao prva, iz više razloga.
Prvo, zato što je ona, pored svega ostalog, i prozorčić u laboratoriju tvorca opusa.
Drugo, što ona na nedvosmislen način upućuje na okolnost da je pisac napisao mnogo više nego što je bilo moguće da se objavi, ili da uđe u Opus.
Treće : ona je vrsta "ključa" za spomenuti Opus...
Međutim, da li će ova knjiga i ostati "poslednja" knjiga opusa, to je već stvar sudbine. (Već sada mi se čini da Opus treba proširiti objavljivanjem još nekoliko rukopisa mojih knjiga, pre svega esejističkih, a zatim i knjigom razgovora...Zatim i knjigom izbora iz mojih dnevnika...)


Ponedeljak, 11. oktobar 1999. godine. U Beogradu Miroslav Lukić

(Odlomci iz knjige Miroslav LUKIĆ: USAMLJENO DRVO. 1, Ulaz u Lavirint, izlaz,
poetika, beleške , str. 145 -159)

CIP - Katalogizacija u publikaciji
Narodna biblioteka Srbije, Beograd

929 : 82 Lukić M.

LUKIĆ, Miroslav
Usamljeno drvo. 1, Ulaz u Lavirint, izlaz,
poetika, beleške / Miroslav Lukić. - ( 1.
broširano izd. ) . - Beograd : Mobarov institut
piščevih izdanja ; Rabrovo : Zavetine, 2000
(Rabrovo : Bela manufaktura Press ) . - 164
str. ; 21 cm, - ( Umetnost mahagonija : opus
n° 1, 1968 - 2000 ; knj. 25 (Dela Miroslava
Lukića : u 25 knjiga)

Tiraž 1000.


Балканска бајка (068)

Балканска бајка


"Трговци светлошћу", нови роман Мирослава Лукнћа. песника и прозаисте средње генерације, об-јављен у издавачкој кући "Верзал-прес" показује тенденцију овог издавача да, поред проверених вредности домаће и стране књижевности, отвара и шири простор домаћој, актуелној прози. Наиме, Срба Игњатовић и Славица Гароња који су говорили о овој књизи истичу да је реч о репрезентативном делу Мирослава Лукића, аутора више књига, који спада међу оне наше псице који стварају далеко од медијске буке.
"Трговцп светлошћу", по речима Славице Гароње је новина у панорами савременог српског романа. Реч је, како она каже, о балканској бајци, љубавној причи испричаној на митској потки старовлашке културе на легендама Балкана и старе Европе. Прозаиста Мирослав Лукић је аутентичан маштар овог поднебља, наш пандан Маркесу, Борхесу, Кастанеди и Коељу. У "Трговцима светлошћу" он се окреће бајколиком и легендарном наслеђу, ткајући једну ванвремену прнчу, приповест, како истичу Игњатовић и Гароња, за сва времена. Једна од намера писца, како сам каже, била је да пишући ову књигу ослобађањем духа и стваралачке иницијативе, отклони све препреке између себе и читаоца.

Ј. К.
БОРБА, 5. фебруар 1999, стр. 8.

Нови роман Мирослава Лукића „Трговци светлошћу" (067)

СТВОРЕНО У ПОТАЈИ
Зачарани свет
Нови роман Мирослава Лукића „Трговци светлошћу"


.... Јуче је представљен роман Мирослава Лукића „Трговци светлошћу", први део замишљене трилогије. О књизи су говорили Славица Гароња-Радованац и Срба Игњатовић.
Мирослаа Лукић (1950), аутор књига „Земља Недођија", ,Литургија", „Ујкин дом", чуло се јуче, ствара далеко од медијске халабуке, готово у потаји, Припада оној групи писаца која је предана и самозаљубљена у сопствени рад. У роману „Трговци светлошћу" нема историјске горчине, наноса смутних времена, обрачуна са идеолошким табуима и заблудама. Аутор се обраћа бајколиком и легендарном наслеђу и ствара ванвремену причу, повест „за сва времена".
Лукићева прича се наслања на знања Фројда, Јунга, Ји Ђинга, витезова алхемије и трговаца светлошћу. Књига се чита као континуирана бајка. Лукић је, речено је, аутентичан маштар овога поднебља, наш пандан Маркесу, Борхесу, Кастанеди и Коељу. Његов нови роман „Трговци светлошћу" наликује ва велику бајку која је надахнута легендама и митовима Балкана, старе Европе. Враџбине и чини, магија и ритуали, сусретање паганског с хришћанским - чиниоци су Лукићевог зачараног света...

З. Р.
ПОЛИТИКА, петак, 5. фебруар 1999., стр. 24

Дух "Заветана" и Мирослав Лукић (066)

........Међутим дух "Заветана" највише се легитимише кроз оне текстове у којима њихов уредник имагинира необичан водич за (непо)колебљиве и радознале духом из кога се на сугестабилан начин сазнаје све о његовој књижевној радионици о: Великој магази, уметности махагонија, Великој остави, Маузолеју иа Лорету, Карантинским епистолама, Архиву за живу традицију, књижевност и алхемију и Мобаровом институту пишчевих издања.
А, из тог водича читалац ће чути драматично интонирана питања: Каква је ситуација Срба у њиховој земљи? Где завршавају рукописи, нарочито они необјављени, српских писаца? Постоји ли на Филолошком факултету некакав заметак књижевног архива? Или, постоји ли нешто слично у Универзитетској библиотеци? У националној Народној библиотеци Србије? При новосадској Матици српској? Где се налазе рукописи из зао-етавштине најважнијих српских писаца XX века? Да ли се чува и где књижевна архива: Борислава Пекића, Данила Киша, Меше Селимовића, Станислава Винавера, Радета Драинца, Момчила Настасијевића, Васка Попе и многих других?
Из петокњижја "Заветине" зато се и сазнаје зашто је 1983. године њихов уредник М. Лукић основао Институт пишчевих издања, познатији као "Заветине", а који није књижевно предузеће или књижевна заједница, већ начин удруживања дара и мара уметника, највише налик на српски народни обичај познат као моба и чија институција се може једино поредити са две стотине година старом Инсгитуцијом бечких издања првих књига Вука Стефановића Караџића. Отуда и констатација М. Лукића да би прави и пуни, коначни назив за начин књижевног организовања, издавања рукописа и њиховог очувања, могао да гласи, не некакво друштво, већ: Мобаров Институт Пишчевих издања. То је вероватно, каже даље Лукић, најбољи могући, најчаснији и дуговечни начин обелодањивања рукописа књига и очувања рукописа. Писци могу помоћи једни другима, закључује М. Лукић, кад им већ држава или неко други не помаже; у томе нема ничег злог, напротив... кругови истинске културе шире се тако као кругови на води - Хвала Богу - бачени су и први каменчићи у воду.
"Заветине" упућују и на многа друга размишљања. И не само на размишљања већ и на тражења начина за једно ново и истинскије вредновање уметности и књижевности. Њихов уредник М. Лукић итекако нуди нови лик аутентичности за један такав Богом дат посао. Он смело, готово хазардерски, посеже за процесима креативне релативизације и инверзије фрагмснтарног духа запуштене и неархивиране српске књижевносги. Из читања Лукићевих "Заветина" просијавају свепрожимајући временски и просторни планови његовог погледа на кнњижевност, који бида је интегрализује институцијски, да на једном месту буду тело и дух и егзистенције болно расуте и упропаштене српске књижевности...

З(оран).М.М(андић)
ДНЕВНИК, Нови Сад, 6. септ. 2000., стр. 18

Рани архив Мирослава Лукића (065) / Владимир Јагличић

Рани архив
Мирослав Лукић: «Бршљан око младости». Сабране ране песме, Заветине, Београд, 2000.


Писац Мирослав Лукић (1950) наставља са збирањем свог књижевног "архива". Још пре не
колико година та његова идеја чинила се не самои мегаломанском, него, поготово у нашим суловима, помало манијакалном. Али, нису ли и Балзакове идеј биле сличне? Без таквих наума и нема особитих личности.
Мирослава Лукића још увек не могу назвати мајстором форме, али га увек могу назвати мајстором нарочитог осећања света каквог препознајемо у истинским књижевним даровима. Тај дар он је, рано, покушао «довести до познанија права» у тешкој форми везанога стиха који код њега не уме увек певати, али увек јест говор о песнички важном.
Архив раних Лукићевих стихова садржи неколико свезака, оне су међусобно различите. Не толико по вредности, више по тематици (завичајне фолклорне слике, несрећне љубави, године младости, песничка осуђеност и сл). Оно што Лукић одмах жели истаћи јссте однос према јединоме божанском човековом својству: према љубави. Његови стихови су љубав, али љубав компликована и обавезујућа, чак "спремна да сатре и сагори читаве шумске потесе и се-ла". Наводим овај малеи пример да бих на њему показао и оно велико и оно сувишно у Лукићевом дару. Израз "шумски нотеси" тешко да може бити песнички оправдан. То јс проза-изам. Таквим прозазмима у Лукића врви.. С друге стране, они "тежају" песму. Не дају читаоцу олако преко стихова претрчати. Нема сигурног моста: све се љуља, на опасном брзаку. Ако негодујемо, каткад, због таквих Лукићевих "отежица", тешко се можемо отети утиску да и његових песничких победа, а њих није мало, нема управо зато што у израз увучено нешто из прозе, зато што је уобичајену лирску слику света допунио нечим за шта она није увек хтела да зна. Можда због овога у Лукића има, каткад, стихова каквих се не би застидео ниједан песвик на свету. А ако су они остали неразвијени и скоро разбацани, то зато што овај песник жели да буде само простор кроз који хуји ветар, зато што уопште не тежи ограничењу, зато што је апсолутан песник, који више мари за сопствену пуноту, но за утисак пуноте у другима. "Из густе шуме долази света луда". Само о овом стиху може да се начини оглед. А колико је таквих стихова? "У тами векова је златни кључ открића"; "Распет сам, и распети смо, у себи, тајно"; "Ја сам као муња: блеснем, па ме нема»; «Пуста је ледина будућности"; "Никада нећете добити колико сте дали», итд.
Међутим, оно што нас код Лукића понајвише занима јесу песме у којима он овакве стихове повезује в од њих чини трајно вредна остварења. Овде ћу се усредсредити на једну међу њима, по имену "Ноћ на Паљевинама". Паљевине су посед Лукићевих предака, њему веома знан. Али, преноћити у природи, значи сусрести се са њом у њеној непознатој моћи, када тама пртотка ствари, и када више не постоји дневна сигурност. . Ноћ је, за нас, предео страха, увод у смрт, у нестајање, увек неугодна, често страшна. И зато песник почиње песму са једним тиновским "не бој се". Врхунац песме је у једној реторичкој изјави, преко које се у њу уводи Марија Дјева. Али одбрана овог излива је у сјајној одредници: Она је "преко брда, будна". Да, велика је тама, али ту негде, преко брда, можда заиста има нешто што би хтело, и поред свега, да нас сачува. Природа је, можда, проткана једним наумом који у њеној тишини нисмо прелознали, који може да буде ноћни заштитник... То не значи да ћемо одиста бити сачувани. То значи да се имамо приклонити свом људском одређењу. И зато је тама, на крају, "провидна, свилена, чипкаста, росна": Доћи ће дан и она да нас брани.
Лукић међу овакве увршћује и мање успеле. Али, какав би то био архив без свих каталошких је-диница? Претпостављам да песник размишља овако: нека други, потом, одаберу оно што је у матичној култури потребно. Ми ћемо јој понудити све што смо узмогли и покушали.


Владимир Јагличић
БОРБА, Свет књиге, 13. септембар 2001

Предговор антологији КАД БУДЕМО ТРАВА... (064)

ПРЕДГОВОР (антологији новијег српског песништва
Када будемо трава, Слово, Врбас, 1998, 374 стр. ; стр. 7, 8, 9


...Иза наведених „престоника", чврсто, стоје Момчило Попадић (чије песме би требало да буду „откриће" ове књиге), Марко Вешовић, Драгомир Брајковић, Драган Лакићевић, Звонимир Костић, Мирослав Максимовић, Мирослав Лукић, Милан Ђорђевић. За састављача су ови песници гаранти једне стабилне вредности.
Заједничка одлика ове групе песника је - неујеначеност њиховог писма. Неки од њих (Лакићевић, Лукић, Ђорђевић), дуго су се тражили.Најбоље песме Момчила Попадића одликују се језовитом лакоћом. Сличан духу из боце који овамо-намо лута без господара, бележећи тренутне утиске, он је написао неколико изванредних песама, без којих српска поезија неће моћи...........
Мирослав Лукић је недавном књигом „Архив у оснивању" начинио једно лепо изненађење, које га и доводи у групу „ексклузиваца" ове антологије...

(одломак)

Владимир Јагличић

Posebne knjige o stvaralaštvu Miroslava Lukića II (064)

1. Aleksandar Lukić, Savatije Ig. Mitrović, Batrić
Cerović NA VETRU NA ČISTINI NA VISINI : Mit i
metafora: Opus Umetnost mahagonija Miroslava Lukića

Izdavači
Edition Sectio Caesarea, Paris, Mobarov institut Beograd, 2000.
260 str. 21 cm. )
(Digitalna verzija ove knjige publikovana je na CD “Arhiv
trgovaca svetlošću”, Beograd, 2003.)

2.Lukić, Aleksandar JEVANĐELJE MIROSLAVLJEVO:
studija o bogočovečnskom realizmu (Beograd, 2001, 119 str.)

3. Mrkić, Miodrag: AVETINJSKA METAFIZIKA U
ROMANU - ESEJU (Ogled o "Ujkinom domu" Miroslava Lukića) (2002).

4. Mrkić, Miodrag: PREVREDNOVANJA, Feniks,
Beograd, 2002...

5. Mrkić, Miodrag: SENKE BUDUĆNOSTI, CD “Zona
prelivanja”, 2003.

6. Mrkić, Miodrag: KOMPARATIVNI OGLED
(Sremac, Lukić, Koeljo), CD “Zona prelivanja”, 2003.

7. Mrkić, Miodrag: SFERA POSLEDNJE MISTIKE,
Nešićev memorijal, Posebna porodična zavetina, Mrkić, Beograd,
2004.

8. Mrkić, Miodrag: SENKE TIŠINE (Ogledi o
poetičkoj drami “Pesama iz romana” Miroslava Lukića), Nešićev
memorijal, Posebna porodična zavetina, Mrkić, Beograd, 2004.

9. Mrkić, Miodrag: SFERA POSLEDNJE MISTIKE
ESHATOLOŠKI REALIZAM POEME. Drugo, nešto
izmenjeno izdanje. Beograd, Biblioteka Identitet, 2006, 60 str.

10. Mrkić, Miodrag: SENKE BUDUĆNOSTI: tri ogleda, Beograd,
Biblioteka Identitet, 2006, 48 str.

11. Mitrović, S. Ig.: PEPLJUGA: ili Slučaj Miroslava
LUKIĆA, Beograd, Biblioteka Identitet, 2006, 66 str.

12.Lukić, Aleksandar: LEGENDA. Studija o umetnosti
budućnosti, Beograd, Biblioteka Identitet, 2006, 88 str.
...

Ivan Šišman

Odlomak iz knjige TAPIJA O IZVORIMA
Beograd, Akademija alhemije, 2006, 76 str.str. 43.44

Kolekcija
Prećutkivani pisci
Skrivene vrednosti srpske književnosti i kulture
001

Napomena: Većina ovih knjiga publikovana je i na Mreži i može se preuzeti u celini sa oba sajta Edicije ZAVETINE: www.zavetine.com i www.zavetine.rs sa stranica na kojima se nalaze darovi i uzdarja i
besplatni digitalci

Bibliografija radova o Miroslavu Lukiću I (063)

Uvod

a)
Publikovani tekstovi u listovima,časopisima
ili na drugim mestima

1. P. M. : Oni koji dolaze, Beograd, Prosvetni pregled, april 1969.
2. Vulić, Ljubiša : Mirko Lukić - "večito žedni Tantal" poezije, v. u knj. Mirko Lukić : Homoljski motivi, Kučevo, Odbor za organizaciju "Homoljskih motiva", 1969, str. 5 - 7
3. Milatović, Vuk: Dnevnik za Senkovića je knjiga strepnje i nesnalaženja..., ocena, v. u knj. M. Lukić: Dnevnik za Senkovića, Posebna porodična zavetina, Beograd, 1983 (klapna).
4.Milatović, Vuk: Romansirani dnevnik, Prosvetni pregled,25. oktobar 1983, str. 11
5.Pejčić, Jovan: Posmatrano žanrovski, rukopis M. Lukića može se, i pored mogućih ograda, označiti kao roman...ocena, v. u knj. M. Lukić: Dnevnik za Senkovića, Posebna porodična zavetina,Beograd, 1983 (klapna)
6. Stojanović, Jovica: Dnevnik za Senkovića je proza puna lirskih momenata... v. u knj. M. Lukić: Dnevnik za Senkovića,Posebna porodična zavetina, Beograd, 1983 (klapna)
7.Ikonić, Mirko: Traganje za smislom života, Pribojske novine, br. 173, 23. mart 1984.
8. Živković, Živan : Dnevnik ili poetski roman, VENAC,br. 3 / 1984, str. 13 - 14
9 Jagličić, Vladimir: Evo su čim!, POGLEDI, Kragujevac,br. 168 / 16 - 30. januar 1995, str. 43.
10. Lukić, Aleksandar: Napomene Urednika uz ovo izdanje, v. u knj. Miroslav Lukić : ARHIV U OSNIVANJU, 1 - 2, Beograd,Zavetine, 1996, str. 96 - 97.
11. Jagličić, Vladimir: Jedan bogat arhiv, Kragujevac, Pogledi, br. 195, 13. - 27. 1. 1997, str. 19
12. Jagličić, Vladimir: Miroslavu Lukiću, Beograd,Književne novine, br. 964 / 1997, 15. 9. 97, str. 9
13. Jagličić, Vladimir: Predgovor, knj. KAD BUDEM TRAVA : antologija novijeg srpskog pesništva, Vrbas, Slovo, 1998, str. 7 - 8
14. Ristić, Siniša: Carstvo podzemnih duhova ili o Zemlji Nedođiji, v. u knj. Četvrta dimenzija pesme, Beograd, Apostrof, str.41 - 44.
15. Todorović, Miroslav: Vreme i sudbine, BORBA, Svet knjige, 13. novembar 1997.
16. Uskoković, Mirjana Mitrović : Stvarnost je san koji se događa, SAVREMENIK plus, 50 - 52 /1997
17. Lukić, Aleksandar: Bio - bibliografska beleška o Miroslavu Lukiću, k. LITURGIJA, Zavetine, Beograd, 1997, str. 225 - 227
18. Uskoković, Mirjana Mitrović: U kontrapunktu,SAVREMENIK plus, 55 - 57 / 1998, str. 129 - 131
19. Mitrović, Savatije Ig.:Let krupnih ždralova, Politika, Božićni broj 1998 ( redakcijski skraćena verzija)
20. Mitrović, Savatije Ig.: Let krupnih ždralova,SAVREMENIK plus, br. 55 - 57 / 1998, str. 131 - 134 (potpunaverzija)
21. Garonja, Slavica : Književni "slučaj" Miroslava Lukića, Beograd, SAVREMENIK plus, br. 55 - 57 / 1998, str. 96 - 101
22. Cerović, Batrić: Obrazloženje: roman-liturgija,SAVREMENIK plus, 55 - 57 / 1998, str. 101 - 112
23. Mitrović, Savatije Ig.: PESNIK MIROSLAV LUKIĆ.Svaka rana je izvor, objavljeno kao pogovor knj. M. Lukića RAJSKA SVEĆA, Beograd, Zavetine, 1998, str. 345 - 378
24. Mitrović, Savatije Ig.: MIROSLAV LUKIĆ.Hronologija, objavljeno na kraju knjige M. Lukić , RAJSKA SVEĆA,Beograd, Zavetine, 1998, str. 379 - 383
25. Lukić, Aleksandar: NAPOMENA IZDAVAČA I UREDNIKA (u drugom, proširenom i dopunjenom izdanju ARHIVA U OSNIVANJU, 1 - 2, u trećem , Beograd, Zavetine, 1998, str. 1 -
2; u knjizi RAJSKA SVEĆA, Zavetine Beograd, 1998, str. 1 - 3)
26. Pavlović, Miodrag: Pismo POVELJI, Povelja, oktobar, 3 /1998, Neuočene (i zapostavljene) književne vrednosti, str. 59 - 60 ; 60.
27. Živković, Živan: Miroslav Lukić: POVRATNO KOLO, Beograd, 1985. Almanah za živu tradiciju, književnost i alhemiju, 1, 1998, str. 386 - 387 (književna ocena rukopisa
istoimenog romana, koji M. Lukić nikada nije objavio!)
28. Paovica, Marko: Ako bismo tematsku ravan prethodnog Lukićevog romana...Almanah za živu tradiciju, književnost i alhemiju, 1, 1998, str. 387 - 388 (književna ocena rukopisa
istoimenog romana, koji M. Lukić nikada nije objavio!)
29. V.P.M.: POUZDANO ČULO ZA POETSKO I ESTETSKO, DANAS, Beograd, br. 612 / petak, 12. mart 1999, str. 12
30. Garonja - Radovanac, mr Slavica: BALKANSKA BAJKA, Školski čas, Beograd , 2 / 1999, str. 100 - 103
31. Mitrović, Savatije Ig.: IZVEŠTAJ IZ ZBEGA, pog. knj. Miroslava Lukića VRATA ZVIŽDA, 1999.
32. Lukić, Aleksandar: RAZRADA NENAPISANE DESETE BETOVENOVE SIMFONIJE, v. u knj. RUSALJ, 1999.
33. Mitrović, Savatije Ig.: PEPELJUGA SAVREMENE SRPSKE POEZIJE..., pog. knj. M. Lukića RUSALJ, Sectio Caesarea, Pariz, 1999.
34. Jagličić, Vladimir: ZADATA GRANICA KOJU TREBA PREKORAČITI, Povelja, Kraljevo , 3 / 1999, str. 74 - 76 ; 74 (Predmet POVELJE : Glasovi devedesetih u srpskoj književnosti)
35. R. Z.: Stvoreno u potaji. ZAČARANI SVET. Novi roman Miroslava Lukića "Trgovci svetlošću"... Politika, 5. februar 1999, str. 24
36. K. J. : BALKANSKA BAJKA ("Trgovci svetlošću"...), BORBA, 5. februar 1999. str. 8
37. Simić, Z.: Iz književne radionice Braće Lukić: MIROSLAVLJEV "NESEBIČAN MUZEJ",Politika,14. mart 1999, str. 24
38. Mandić, Zoran M.: ANTOLOGIJA ANTOLOGIJA,Dnevnik, Novi Sad, 25. avgust 1999, str. 15
39. Živković, Živan : Pesnik i esejista Miroslav Lukić... Almanah za živu tradiciju, književnost i alhemiju, 1 / 1998, str.437 - 438 (ocena prvog izdanja antologije NESEBIČAN MUZEJ)
40. Pejčić, Jovan: Zapanjuje obim antologije Nesebični muzej...Almanah za živu tradiciju, književnost i alhemiju, 1 / 1998, str. 438 - 439 (ocena prvog izdanja antologije NESEBIČAN
MUZEJ)
41. Todorović, Miroslav : ROMAN NAŠIH DANA (Mesečeva svadba, Zavetine, 1999) , BORBA, Svet knjige, 27. januar 2000.
42. Garonja - Radovanac, mr Slavica: DVE ANTOLOGIJE SRPSKOG RELIGIOZNOG PESNIŠTVA (Miroslav Lukić:Nesebičan muzej : srpsko pesništvo 1938 - 1998, Zavetine, Beograd 1999; Pavle Zorić : Srpsko religiozno pesništvo dvadesetog veka,
Prosveta, Beograd, 1999), ŠKOLSKI ČAS, Beograd, 1 / 2000, str. 104 - 108.
43. Lukić, Aleksandar: Povodom Rajske sveće i zaokruženja Opusa N° 1 : UMETNOST MAHAGONIJA , ZAVETINE, 5 -14 / 2000, str. 248 - 252.
44. Jagličić, Vladimir : U SMERU VRTLOGA ( Miroslav Lukić: Mesečeva svadba...), ZAVETINE, 13 - 14 / 2000, str. 252 - 256.
45. Mandić, Zoran M.: ROMAN KAO SLIKA UŽASA (Mesečeva svadba), DNEVNIK, sreda 31. maj 2000, str. 18
46. Z. M. M. (Mandić, Zoran M.) : ZAVETINE, Dnevnik, sreda 6. septembar 2000, str. 18
47. Sokolović, Ratka:Nagrada knez Pavle Karađorđević, Beograd 11001, P. fah 99.Predlog. DESET LUKIĆEVIH KNJIGA U 1999. GODINI.Šest u 1999., ZAVETINE Plus ultra 5 - 14/ 2000 ; str. 152 - 154
48. Lukić, Aleksandar: ROMAN O MESEČINI, pogovor u knj. TUGA GOLEMA, ZAVETINE: Mobarov institut, DELA, knj. 22, Beograd, 2000, 148 str.; str. 141 - 146.
49.Lukić, Aleksandar:Bogočovečanski realizam: DUBOKE PESME NEMOGUĆE LJUBAVI. Tuga,svetlost i beskrajnost... , Drvo života, 1 - 2 / 2001, str. 46.
50. Lukić, Aleksandar: KNJIGA O APSOLUTU ("Kuća svetih ratova", Mobarov institut/Zavetine, Beograd, 2000), BORBA, 4. januar 2001.
51. Milanović, Miroljub: SVETLOSNI EFEKAT I DONJI SVET U ROMANU KUĆA SVETIH RATOVA MIROSLAVA LUKIĆA, Savremenik, Beograd, br. 86-87-88/
2001, str. 107-108
52. Jagličić, Vladimir: RANI ARHIV (Miroslav Lukić: "Bršljan oko mladosti"; Sabrane rane pesme, Zavetine, Beograd, 2000), BORBA, Svet knjige, 13. septembar 2001. VELIKA
MAGAZA, 2 - 3 - 4 - 5 / 1999 - 2002, str. 304 - 305
53.Mitrović, Savatije Ig.:Miroslav Lukić: KRALJEVSKE INSIGNIJE, Sectio Caesarea, Paris - Freiburg - Beč (bibliofilsko izdanje pesnikovih prijatelja u rasejanju), 2001. godina, str. 116,
Umetnost mahagonija, 1 - 3 / 2001, str. 106
54. Mitrović, Savatije Ig.: RESUME, Umetnost mahagonija,1 - 3 / 2001, str. 108
55.Jagličić, Vladimir:KA BOGOČOVEKU (Miroslav Lukić: Nesebičan muzej, antologija srpske poezije, 1938 - 2000, drugo izdanje, izdavač ZAVETINE, 2000), Lipar, Kragujevac, br. 8, leto 2001. godine, str. 38 - 39
56. Prevalez, Valtazar: PARALELE (10) "Šumska čuma" M. Lukića ( 10) Pesma o mrtvom bratu (grčka narodna pesma), Drvo života, 1 - 2 / 2001, str. 14
57. T.D.B.D.S.B.:Nevidljivi saveznik, čitalac, Umetnost mahagonija, 1 - 2 / 2001, str. 110 - 117
58. Mandić, Zoran : Arhiv osećanja Mobarovog instituta piščevih izdanja: NJEGOVA NEVIDLJIVOST OSEĆANJE ili mali priručni esej o nesvodivosti, ZAVETINE Plus ultra, 15 - 16
/ 2001, str. 103 - 106
59. Mitrović, Savatije Ig.: KLJUČ: KNJIGA SITNOG INVENTARA (Miroslav Lukić : Usamljeno drvo, 1) , ZAVETINE Plus ultra, 15 - 16 / 2001, str. 107 - 108.
60.Savatić, Lazar: STVARALAČKA KRITIKA (Miroslav Lukić : Metafizika u belom odelu; In continuo, 1; Duhovi, 1, Beograd, Mobarov institut / ZAVETINE), ZAVETINE Plus ultra, 15 -
16 / 2001, str. 109 - 112)
61. Mrkić, Miodrag: AVETINJSKA METAFIZIKA ROMANA - ESEJA (Ogled o romanu UJKIN DOM Miroslava Lukića), Drvo života, 3 - 5 / 2002
62. DUŠMANIĆ Velimir BUĆRKO: ŽENA I GROBLJE, Drvo života, 3 - 5/ 2002.
63. ANĐELKOVIĆ, Petar -BOJNATOVAC : TRI PESME (Paralele, esej; fragmenti) , Drvo života, 3 -5 / 2002
64.GRINVALD, Viktor: TRI ODE DOSTOJEVSKOG I TRI SONETA M. LUKIĆA, Drvo života, 3 -5 / 2002
65. GRINVALD, Viktor: BRAĆA LUKIĆ: PARALELA, Drvo života, 3 - 5 / 2002.
66. Lukić, Aleksandar : NESEBIČAN MUZEJ Plus ultra. Antologija poezije 1900 - 2001. Treće srpsko izdanje, dopunjenio i nešto izmenjeno, VELIKA MAGAZA, 2 - 3 - 4 - 5 / 1999 - 2002,
str. 322 - 324
67. Mendeles, Dijana Ramzina: Tražite carstvo božje, a sve ostalo će vam se dati, Umetnost mahagonija, 3 - 6 / 2002, str. 103 111
68. Ivanjska, Koli Šole: Korali za odabrane, Umetnost mahagonija, 3 - 6 / 2002, str. 112 - 116
69. Kukljan, Bojana: PLUS ULTRA (Sve dalje), Umetnost mahagonija, 3 - 6 / 2002, str. 117 - 119
70. Kukljan, Bojana: VELIKA MAGAZA, Umetnost mahagonija, 3 - 6 / 2002, str. 119 - 121
71.Sokolović:Neostvareni izdavački poduhvat. JUSTINIJANOV RIBNJAK. Odabrane pesme, i nedovoljno poznata lirika iz romana i drugih knjiga Miroslava Lukića, Umetnost mahagonija, 3 -6 / 2002, str. 122 - 123
72. Kukljan, Bojana: Dva nova književna časopisa, Umetnost mahagonija, 3 - 6 / 2002, str. 124 - 125
73. Jagličić, Vladimir: HRONIKA TRAGEDIJE, BORBA, Svet knjige, 28. mart 2002.
74. Lukić, D. : KNJIŽEVNI DOGAĐAJ. Konferencija za štampu.... TREĆA SRBIJA, 1 - 3 / 2002, str. 51 - 60
75. Mrkić, Miodrag: Manifest prevrednovanja (MiroslavLukić), v. u knj. PREVREDNOVANJA (Feniks, Beograd, 2002, 139 str.; uvodno poglavlje), str. 5 - 12
76. Manojlović, Svetozar Toza: Pismo jednog čitaoca.Reagovanje. TREĆA SRBIJA, 4 - 7 / 2002, str. 2 - 4
77. Ružić, Miljana: Jevanđelje umetnika, (Prikaz knjige:“Uspon u Empirej...”).TREĆA SRBIJA, 4 - 7 / 2002, str. 51 -5 2
78. Orfelin, Roman: BEZDANA UMETNOST. KNJIŽEVNI IDEALI NALIČJE (o knjizi “Japanski drvorez”), TREĆA SRBIJA, 4 - 7 / 2002, str. 5 2- 55
79. Mrkić, Miodrag: Tri pisca (tri odlomka) (Sremac,Lukić, Koeljo). TREĆA SRBIJA, 8 - 10 / 2003, str. 7 - 9; 14 - 19
80.Jovanović, Slavica:”Miroslav Lukić:Trgovci svetlošću” Braničevski glasnik 2, 2003 (2004), str. 161-164
81. Radojčić, Saša: Antologije i vrednosti:NAČINI OGRANIČAVANJA: ANTOLOGIJA KAO REGULATOR VREDNOSTI, 2005. 09. 12, Veb “Metafora”

.....

Ivan Šišman

Odlomak iz knjige TAPIJA O IZVORIMA
Beograd, Akademija alhemije, 2006, 76 str.str. 37-42

Kolekcija
Prećutkivani pisci
Skrivene vrednosti srpske književnosti i kulture
001

четвртак, 22. мај 2008.

Tapija o izvorima (062)





Tapija o izvorima



Četrdesetogodišnjica književnog rada M. Lukića pala je u
vreme kada su izvršene skoro sve pripreme za objavljivanje Sabranih
dela ovog pisca u 22 toma. Uz Dela M. Lukića biće publikovano i
nekoliko kritičkih knjiga, objavljenih poslednjih godina o
stvaralaštvu pisca. Bila je ideja da se 40-godišnjica književnog
rada M. Lukića obeleži: i objavljivanjem jednog zbornika radova o M.
Lukiću. Uredništvo “Velike magaze” pozvalo je na saradnju srpske
pisce pre nekoliko godina, preko Veba “Zavetina”, ali je odziv bio
mršav. U tome se nije uspelo.
Neuspeh nije neočekivan. On je pokazatelj nekih stvari.
Kultura i književnost ove zemlje je zabetonirana.
Beton je, bogme, debeo, siv. Masivan. Taj beton, koji je tu i tamo napukao, ovaj pisac, koji je došao iz najneočekivanijeg pravca, razbijao je svojim delom. U Rusalju, nepročitanoj knjizi ovog pesnika (1999) ima jedno mesto o betonu, koje nova književna generacija može preuzeti kao svoj moto.
Delo M. Luki}a, nicalo je iz čudovišnih pukotina spomenutog betona, kao visibabe ispod snega.
Prodoru Dela ovog pisca, recimo otvoreno, kao brana beše svih ovih godina - b e t o n.
Međutim, betonsko čudovište nije moglo ugušiti glas ovog pisca.
To će biti jasno svakom onom, ko oko Sajma knjiga 2006. godine uroni u bogatu riznicu Sabranih radova M. Lukića, nazvanu Večiti čudesni korenovi.
Imajući u vidu, prvenstveno, eventualnog čitaoca digitalnog izdanja Sabranih radova M. Lukića, vodio sam računa da Bibliografija samog pisca bude čto potpunija (mada sam svestan okolnosti da će ona kroz dve-tri godine opet postati delimična).
Nastojao sam da iz obilja materijala dam ono u šta naša javnost, a posebno književna, nema uvida, s obzirom da je ne mali broj knjiga M. Lukića izašao ne samo u šinjelu tzv. piščevih izdanja u simboličnim tiražima, ili kao bibliofilsko izdanje.
Od koristi su mi bile napisane knjige drugih pisaca, pre svega zajednička knjiga A. Lukića, S. Ig. Mitrovića i B. Cerovića Na vetru, na čistini, na visini. Pojedine fotografije, u ovom izdanju, preuzete su, ili iz te knjige; ili iz knjige Vrata Zvižda M. Lukića.
Autograf pisca, koji se ovde prvi put objavljuje, kao dodatak, preuzet je, s dozvolom pisca, iz jedne rukopisne celine pod naslovom “Dnevnik pisca”.
(...)

Zahvaljujući tome, što se ovaj pisac bojao - da ga parafraziramo - “rasprodaje u bescenje čak i najnevažnijih pojedinosti (slika) duž “ jednog lokalnog puta, koji je on kao pesnik učinio svetskim; stvoreno je delo, koje je izbeglo zamke trgovanja, amerikanizma, i koje će vremenom izvršiti uticaj, tj. preneti energiju i sačuvati izvore umetnosti, koja nije pravljena prema kalupima, kalupima ove ili one vrste, politike ili ideologije, a pre svega reakcionarne ideologije betona.
Pojedine knjige ovog pisca su - doslovno - rukotvorene.
Ivan ŠIŠMANKrajem septembra 2006.
Odlomak iz knjige TAPIJA OIZVORIMA
Beograd, Akademija alhemije, 2006, 76 str.
str. 73,75
Kolekcija
Prećutkivani pisci
Skrivene vrednosti srpske književnosti i kulture
001
Napomena: Ova knjiga je dostupna na Mreži, publikovana je u PDF i može se preuzeti u celini
na internet adresi wwww.zavetine.com , stranica darovi i uzdarja

четвртак, 8. мај 2008.

Rusalj. Ili o jednom previdu (061)

Još jedna primedba.

Možda je delove knjige Na vetru, na čistini, na visini trebalo ovde publikovati, donekle, onim redom, kako su štampani u štampanom izdanju? Jer čini mi se da su neke stvar preskočene, kao na primer, ovaj detalj o Lukićevoj skoro sasvim nepoznatoj, a izvrsnoj poemi Rusalj.
"...Knjiga RUSALJ se završava izvanrednom prozno - poetskom epiloškom partijom, kakve mogu ispevati samo veliki pesnici evropski i svetski:
"... Zlatan je pokrov pokrio lice Kuće svetih ratova.
- Odmakni ga, Gospode, taj zlatni pokrov praha preko svega, da duša Rusalje, Istini odana, ugledam njezin sjaj!
Ne ljubav, ne strast, kao da joj govoraše lakoća sa kojom je savladavala beskrajni prostor.
Ne nebo : sve dok ljudi ne oderu nebo kao kožu sa životinje, sve dok lažnog boga za njim ne otkriju, sve dotle neće biti kraja zlu i nevolji!...
Već - duh. Duh može da se odrekne onoga što je pred njim, da se odrekne onoga što je za njim, da se odrekne onoga što je između, kad hrli na drugu obalu postojanja. Ako je duh potpuno slobodan, duša više neće upasti u rođenje i zarobljenost.
Onaj ko se približava potpunosti duha, ko ne dršće, u koga više nema žeđi i nema greha, on je slomio sve bodlje i nesavršenstvo života prolaznog..."
itd.
U ovim okvirnim tekstovima visoke poetske vrednosti, tekstovima prološkim i epiloškim, što stoje na početku i na kraju , nalazi se tajna ove izvanredne najnovije Lukićeve knjige RUSALJ.
Knjiga je posvećena koliko fenomenu dubočkih kraljica i kraljeva, toliko i Duhovima, Duhu ( "Duh posta ono što je zacrtano i ono što nema crte; on posta ono što ima oblik i ono što je bezoblično; i posta znanje i posta neznanje, i posta istina i posta laž.
Da: Gospod posta svekolika istina, on posta sve što postoji, vidljivo i nevidljivo"
).

Lukićeva knjiga govori glasovima nadsvesti; ona je iskopala mnoge arterijske bunare u biću čovekovom i otvorila je izvore koje su vekovi zakopali.
Nastala je kada je naišla kriza i tragedija, usred jednog od najapsurdnijih ratova na jugoistoku Evrope na kraju XX veka, kada se sve uzburkalo na Balkanu, i iz najdubljih dubina mita i obreda izašlo je na površinu i oživelo nešto za što se mislilo da je mrtvo. Pesnik Lukić nije sačekao kišu misli da ne bi gazio po blatu : zagazio je u jedan nerazjašnjen fenomen, i stigao do prave i velike žetve misli - pesimizma. Pokazao je, na suženom prostoru (RUSALJ je jedna od njegovih obimom najsažetija pesnička knjiga), da je ovo gde smo mi - krov svega onoga čega mi nismo svesni i što nam je neznano. Uronio je u izumrlo carstvo što leži sahranjeno ispod nove istorije, ogromno i prostrano, beskrajno ogromnije od sadanjeg carstva svesti i pameti. Izmamio je krike iskonske svesti koja je potonula u podsvest...
Dotakao je temu sudbine, mira, religije, ratova, tragizma postojanja i smrti, zemaljsko i nebesko, ovostrano i onostrano; sve se to u njegovoj knjizi ukrstilo i dalo plodna sazvučja i podsticaje, po čemu ova knjiga u celini podseća na neke delove Betovenove DEVETE SIMFONIJE ; ciljevi ove knjige su Duh i Bog, pre svega, iz kojih proizilazi ono što je čoveanstvu preče od hleba nasušnog: mir, veliki i istinski, mir iznad zadovoljstva i bola, demonije i anđeostva.
Ova knjiga unosi svetlost u maglu, mrak i zaglušje; ona vapi protiv vetrova koji na sve četiri strane sveta "raznose i uništavaju vrednosti. Čovečanstvo, kao konjima o repove, čereči se amerikanizmom, boljševizmom, fašizmom, evropeizmom" (B. Lazarević).
Lukićeva knjiga, naprotiv, ne vodi putem sve na niže i sve više u zemlju: njen put je od zemlje prema nebesima, koja su ko zna od kada na lomači i od kojih je ostao samo pepeo. U suštini, ova knjiga vodi prema tajni i ravnoteži, lepoj ravnoteži Duha. Kao da ju je pisao mesečar, obasjana je mesečinom : ceo svet je u njoj jedna laboratorija u kojoj se ispituje, određuje, podređuje, odvaja, kalemi, pokušava i obasjava mesečinom. Ona je iskovana u kovnici duše i duha...
Naravno, proteći će dosta voda i Senom i Dunavom, i Savom i Lukićevim rodnim Pekom, dok se shvati istina ove njegove knjige. ..."
To su izvrsne, tačne ocene, a vi ih niste uvrstili u višebroj. Pretpostavljam da je promaklo... To je napisano pre desetak godina, a kao da nije napisano! Šteta...

Odgovor (060)

Tačno je da više od pedesetak postova zauzimaju odlomci tekstova iz knjige Na vetru, na čistini, na visini, G-dine Ridan, ali to je i zato što je to bila prva književna monografija o stvaralaštvu M. Lukića. I zato, što je ta knjiga doživela dvostruku nepravdu (objavljena je u tiražu koji nije bio veći od akademskog, i nisu je ocenjivali ni prijatelji ni neprijatelji. Oni na žalost u literaturi, kao i u životu, postoje.) Tačno je da polovinu ovog višebroja Umetnosti mahagonija, koji je zamišljen kao zbir od stotinak postova posvećenih delu jednog pisca, koji je sticajem raznoraznih okolnosti, ostao u sferi prećutkivanih pisaca, skrivenih vrednosti srpske književnosti i kulture, čine tekstovi 3 pisca koji su se u svoje vreme udružili, da bi razotkrili jednu od stvari koje je trebalo razotkriti.Tapiju o izvorima nismo ovde koristili, jer je dostupna na Mreži, ali na Mreži je dostupno još nekoliko knjiga o stvaralaštvu M. Lukića. (Biće reči i o tome, ali sve u svoje vreme.)
Ipak, nadam se da ćemo se složiti, sa Mitrovićem, A. Lukićem i B. Cerovićem ( autorima prve književne monografije o M. Lukiću) da se "Miroslav Lukić, pokazao (...) i dokazao, kao jedan od najagilnijih i najtemeljnijih boraca protiv lažne kritike, protiv svih majstora književnih neistina u srpskoj književnosti XX veka." Pisci spomenute monografije najmanje su prostora posvetili baš tom rasvetljavanju delatnosti M. Lukića, kao urenika nekoliko književnih časopisa i kao kritičara.
Ovih dana na Mreži će biti publikovana digitalna verzija spomenute prve književne monografije o delu M. Lukića (Aleksandar Lukić, Savatije Ig. Mitrović, Batrić Cerović : NA VETRU, NA ČISTINI, NA VISINI, Edition Sectio Caesarea, Paris, Mobarov institut, Beograd, 2000. - moći će da se preuzme u celini, kao besplatni digitalac). Tu knjigu će moći da imaju u dvojoj digitalnoj biblioteci svi zainteresovani. Tako da će veliki broj posetilaca ovog Bloga moći da vidi, uporedi, sravni, šta je ovde preneto, i uneto u ovaj tematski višebroj.
Jedan od retkih i prvih ocenjivača ove knjige pitao se: "Verovatno jer tačno da nam pisac ostaje zauvek nepoznat i da u njemu, uvek, ima nešto nedosežno što nam izmiče.
Razrešavaju li tvorci ove knjige sudbinu književnog sutra, ili apsurdnog književnog danas?
Imaju li ovi autori duha; razlikuju li ono što je istinito od onoga što je lažno?
Da li su istinotražioci, ili sumnjivi apologeti? Dolaze li iz duboke anonimnosti, kao i predmet njihovog zanimanja sa rubova i periferija jedne male i nedovoljno poznate nacionalne književnosti?..."
Svako će moći sebi da odgovori na ova pitanja, ako pročita knjigu Na vetru, na čistini, na visini. Sigurno je da su pisci te monografije dobro razlikovali istinito od onoga što je lažno; da su uočili i tačno ocenili ponešto što je u vezi sa sknjiževnim slučajem M. Lukića, ali isto tako promaklo im je i mnogo toga.
Pisci spomenute monografije behu svesni svoga čina, svesni da su pioniri jednog posla, koji će biti nastavljen. Oni nisu pisali književnu presudu, konačnu ocenu, što potvrđuju i sledeće reči, da prva književna monografija nije : "...konačna ocena pisca Miroslava Lukića; ona ni u jednom trenu i nije imala ni skrivenu takvu nameru; ona je nedovršeno delo o jednom piscu u usponu; i eventualnom čitaocu Miroslav Lukić, već sledećeg trena, izmiče, već kada bude čitalac došao do tačke na kraju ove rečenice, postajući svet, ponovno postajući ono što jeste, što je oduvek bio. Miroslav Lukić je čitav jedan svet, to jest jedan metafizika i jedan duhovni stav. Ako ga već treba upoređivati, nalik je na razgranati usamljeni brest na bregu. To je pesnik slobode u najširem smislu reči, u punom smislu te reči, onaj koji zna i svedoči svojim delom da ona može postojati samo sa pouzdanjem u večnost...
Autori knjige NA VETRU, NA VISINI, NA ČISTINI odabrali su kao predmet svoga interesovanja jednog izvrsnog pisca, izabranika sudbine, koji je na način jednog apsurdnog čoveka prozreo i nazreo jedan vatreni i ledeni svet, proziran i ograničen, gde ništa nije moguće i gde je sve moguće, gde je sve unapred dato, i gde je samoubistvo tako često, jer je život u takvom svetu muka. Mnogi su u takvom jednom svetu ipak odlučili da prime život takav kakav je, da iz njega crpu svoje snage, svoje odbijanje nade i tvrdoglavi dokaz jednog života bez utehe. Mnogi su u takvom svetu ravnodušni prema budućnosti i predali su se poroku da iscrpu sve što postoji. Zapad ima toliko zabluda o Istoku, pa i o vrsnim piscima pravoslavnoga istoka, u koje spada i Miroslav Lukić. G. Mitrović mi je pokazao jedno zvanično pismo urednika proze Edicije Galimar, kojim odbijaju da štampaju roman Miroslava Lukića TRGOVCI SVETLOŠĆU, zato što je izvrsno napisan! Zapad ima, ne kao Grci, svoj svet dokolice, već aršine koje su samo lice apsurda, ravnom revoltu i tami u kojoj se koprcaju pisci bivših istočnih narodnih demokratija, pa i Lukić. I u zemlji u kojoj ovaj pisac živi, i u Parizu, na Zapadu, dakle, guraju ga da prihvati da njegova sloboda ima smisla samo u odnosu prema njegovoj ograničenoj sudbini.
I Zapad i Istok, kakvi su danas, kakvi će biti i sutra, više nude apsurd i apsurdne situacije, nego nadu i pomisao na radost. Istina nije potrebna ni jednima ni drugima, pa ni izdavačima. Piscu koji je svestan toga, i svestan svoje vrednosti, preostaje da oseća svoj život, svoj revolt, svoju slobodu, i to što je više moguće - to znači pisati, i to pisati što je više moguće. Takvog su nam pisca prestavili autori knjige NA VETRU, NA VISINI, NA ČISTINI..."
To je visoka pohvala za tu prvu monografiju o Lukiću (koja nije bez mana, kao i sva pionirska dela). Bilo bi, zar ne, pomalo površno i neozbiljno praviti tematski broj o Miroslavu Lukiću kao piscu (uz to i osnivaču č. "Umetnosti mahagonija"), i ignorisati prvo i pionirsko delo o njegovom radu?
Slažem se da bi trebalo ovde objavljivati i priloge i drugih autora, naravno. Pa čak i one koji možda i nisu afirmativni po Lukića. Mi smo pozvali na saradnju sve zainteresovane. Objavljićemo svaki potpisan rad koji je argumentovano pisan. Ostavili smo i mogućnost komentara, čak i anonimnih, mada bismo voleli više da mišljenja i komentari budu potpisani punim imenom i prezimenom...

Predlog uredniku (059)


Veoma poštovani uredniče,

Ne čini li vam se da ste u višebroju časopisa koji priređujete (posvećenom delu M. Lukića), barem do ovog trenutka, dali previše prostora jednoj knjzi o stvaralaštvu M. Lukića, koja je u svoje vreme bila sasvim prećutana? Ne čini li vam se da je tu knjigu pregazilo i - vreme i stvaralaštvo M. Lukića? Jer knjiga Na vetru, na čistini, na visini, de facto, bavi se jednim delom stvaralaštva M. Lukića, doduše, bavi se i nepravdom - prećutkivanjem pisca. Međutim, ne čini li vam se, da je prećutkivanje jednog takvog pisca, kao što je M. Lukić, danas, dobar vic?
Izdajući dva originalna i nezavisna književna časopisa (Identitet, Posebna porodična zavetina) M. Lukić je polako i uspešno krenuo u razbijanje - monopola, nepravdi, prećutkivanja, ignorancija svih vrsta. Nemoguće je danas prećutkivati nekoga ko ima i književni autoritet i opus iza sebe.
Pre dve godine, priređena je knjiga Tapija o izvorima (Akademija alhemije, Beograd, 2006, 76 str), kao prva u kolekciji Prećutkivani pisci. Skrivene vrednosti srpske književnosti i kulture, koja sadrži najiscrpniju Bibliografiju M. Lukića, izvode iz kritika i Životopis pisca. Ova knjiga je pisana vrlo dokumentovano i što je najvažnije ona je dostupna preko Mreže (može se preuzeti na internet adresi www.zavetine.com/ darovi i uzdarja. U toj knjizi, pored ostaloga, objavljeno je mnoštvo tekstova i fotografija, kojima bi bilo pravo mesto, i u višebroju koji objavljujete. Recimo, trebalo bi objaviti fotografiju S. Ig. Mitrovića, koji je praktično, među prvima skrenuo pažnju srpske kulturne javnosti na odlične romane M. Lukića (Liturgija, Ujkin dom), kao i na poeziju Lukića. (Pored ostalog i zato što S. Ig. M. nije više među živima i što nema potomaka.)









Mislim da je vrlo podsticajan i pogovor priređivača ovog izdanja, evo, uverite se i sami.





Isto tako, čini mi se, da je prilika da se u višebroju koji upravo publikujete, objave i ocene i ostalih sudionika u književnoj procenjivanju dela M. Lukića, jer vrlo često su ta promišljanja objavljivana u knjigama koje su imale simbolične tiraže, ili pak u štampi koja nije imala velike tiraže. Verujem da je došao trenutak i da se progovori i o Sabranim delima M. Lukića (Večiti čudesni korenovi) , da se jednostavno uđe u tu književnu riznicu ili rudnik. I da se odvoji ruda (ako već nije odvojena) od najplemenitijih metala... Mislim da višebroj Umetnosti mahagonija nudi mnoge mogućnosti, i da ih treba iskoristiti...
Primite srdačan pozdrav.

понедељак, 5. мај 2008.

Miroslav Lukić? Nepostojeći pisac? (058)

(....)
Za Miroslava Lukića čuli smo davno, još kao studenti, pročitavši u "Prosvetnom pregledu" (Beograd, 16. april 1969, br. 14, u rubrici Oni koji dolaze. . . ) Lukićevu izvrsnu pesmu "Branka", kojom se pročuo još kao učenik gimnazije, čija je integralna verzija objavljena, baš u Arhivu u osnivanju, 1 - 2, pod konačnim naslovom "Duboka pesma nemoguće ljubavi ili Skrivanje bosioka" (str. 34 - 36). Objavljujući, dakle, spomenutu pesmu "maturanta kučevske gimanzije", Redakcija "Prosvetnog pregleda" je dodala svoj komentar:
"Objavljujemo mu pesmu koja se prilično razlikuje od osnovnog tona njegovih preokupacija. Upravo zbog toga. . . Njegova "Branka" - pesma a ne Branka, koja mora da postoji ili u mašti ili u javi - "boluje" od savremenosti, ali joj to ne oduzima onu šarmantnu neposrednost po kojoj se Lukić poprilično razlikuje od svoje pesničke sabraće. . . " "Prosvetni pregled", ili oni ljudi u njemu koji su omogućili debitovanje jednog sasvim nepoznatog gimnazijalca iz Kueva, danas beogradskog profesora književnosti, pesnika,
romanopisca i esejista, mogu da se raduju i da budu ponosni što su pokrenuli rubriku "Oni koji dolaze" i najavili jednog pisca, koji je - i po našem - a i po sudu one ozbiljnije književne kritike, koju pišu sami stvaraoci - "prvoredni" pesnik i vrstan prozni pisac.
(....)
Familija Lukića doselila se u Zvižd iz okoline Zaječara, u vreme Pazvan Oglua, prvo u Neresnicu, pa u Mišljenovac.
Jedan od Lukića, Rajko, bio je hajdučki harambaša u Karađorđevo vreme, ustanik.
U porodici je uvek neko govorio vlaški : pesnikov pradeda Dimitrije (+ 1914), pregledač bobičavih svinja i narodni poslanik, pesnikov deda Stanko (+ 1955), pesnikov otac.
Pesnikove strina (Vidosava, iz susednog vlškog, sela preko Peka, Srpca) , i ujna (iz vlaškog sela Turija), Vlahinje su.
Lukić je pohađao i osnovnu i srednju školu sa Vlasima.
... Podneblje u kojem je odrastao i započeo svoje formiranje, darovalo je pesnika čudesima i dragocenim stvarima : pesnik je uzvratio na svoj način.
Lukić je u svom zavičaju poznat samo po prvoj zbirci pesama "Homoljski motivi" (1969), iz koje preštampava ( u knjigama koje je posle toga objavio) samo dve pesme.
I po romanu "Dnevnik za Senkovića" (1983). Da zaustavite, danas, nekoga na vašaru u Kučevu i upitate za Miroslava Lukića, dobili bi ste odgovor :
- Miroslav Lukić ? ? !
To bi, otprilike, bio i stav tzv. vladajuće srpske književne kritike, kada je o Miroslavu Lukiću, kao pesniku, reč. N e p o z n a t!
U tom smislu, moralno stanje naroda i srpske književne kritike se uglavnom podudaraju...
(...)
Miroslav Lukić je rođen u severoistočnoj Srbiji (1950., Zvižd, Homolje), u blizini geografskog i mitološkog središta Balkana (Rtanj) ; rođenjem i životom bio je upućen na mnoga paganska verovanja i obrede, koji nisu nestali tokom hristijanizacije, nego su se pod pritiskom hrišćanstva povukla u zaklon domaćih narodnih običaja koje je narod predavao s kolena na koleno, izvan domašaja vlasti i uticaja crkve. Mnoga stara verovanja su se prilagodila novonastalim uslovima... (To se naročito može videti u Lukićevom romanu ... u Liturgiji, ili u Lukićevoj obimnoj pesničkoj knjizi Zemlja Nedođija, BIGZ, 1993). Srpsku i vlašku narodnu religiju karakteriše sinkretizam istovremenog postojanja ranijih i kasnijih komponenti pojedinačnih oblika tradicionalne kulture. Sela Bogu iza leđa, u planinama, naročito na planinama severoistočne Srbije (Zvižd, Homolje, Budžak..) sačuvala su u savremenim običajima i verovanjima relikte paganske predhrišćanske religije......
.... (...) Na radost srpske i evropske književnosti, Miroslav Lukić je uspeo da, ušavši u pedesetu godinu života, ostvari podvig : da završi tri ciklusa romana, da napiše deset romana, od kojih - počev od prvog : Dnevnika za Senkovića, pa do poslednjeg napisanog Vlaška gozba - svaki predstavlja izuzetno umetničko ostvarenje. Ti romani su nastajali u dugom vremenskom periodu ( 1982 - 2000), u senci u koju je autor svesno i trudoljubivo ušao.
U vrhunce prozne umetnosti srpske književnosti, spadaju, svakako : Liturgija, Ujkin dom, Trgovci svetlošću, Kuća svetih ratova, Mesečeva svadba, Vlaška gozba...
S. Ig. Mitrović
Aleksandar Lukić, Savatije Ig. Mitrović, Batrić Cerović: NA VETRU NA ČISTINI NA VISINI.
Mit i metafora. Opus Umetnost mahagonija Miroslava Lukića
Edition Sectio Caesarea,Paris - Mobarov institut, Beograd, 2000. 260 str. 21 cm.
str. 10, 11, 179...