Translate

Претражи овај блог

На чистини, на ветру, на висини

На чистини, на ветру, на висини
Рани критички радови о Мирославу Лукићу Бели Тукадрузу

Директни контакт

Директни контакт са дописницима, преводиоцима, сарадницима, пријатељима, филантропима, издавачима

ПРЕТРАЖИВАЧ. КОМПЛЕТАРИУМА

ПоРтАл |Сазвежђе З


СУРБИТА

петак, 20. јун 2014.

Vikiliks otkrio tajni plan vladara sveta!

Vikiliks je objavio detalje tajnog dokumenta kojim svetski moćnici
žele da izmanipulišu zakonske odredbe da bi omogućili širenje i globalnu
premoć svojih gigantskih multinacionalnih kompanija sa sedištima u
svetskim metropolama.
Reč je o gigantskim kompanijama sa sedištem u Njujorku, Londonu i drugim velikim centrima Foto AP


Reč je o nacrtu aneksa dokumenta Sporazuma o uslugama (Trade in
Services Agreement – TISA), vezanog za finansijske usluge, prenosi
portal Dnevno.hr. Vikiliks navodi da taj aneks pokriva 50 država i čakii
68,2 posto svetske trgovine uslugama!


Glavni zagovornici i autori većine izmena su – EU i SAD. Da bi
postigli svoj cilj, oni su „u važnom anti-transparentnom postupku
kasifikovali taj nact kao tajnu ne samo tokom pregovora nego i pet
godina pošto TISA već stupi na snagu“, navodi Vikiliks.


Ljudi iz Vikiliksa kažu da će tim aneksom TISA biti ukinuta važna
pravila regulacije globalnog tržišta finansijskih usluga. Kad ne bude
zakonskih ograničenja, multinacionalne finansijske kompanije (sa
sedištima uglavnom u NjujjoNew Yorku, Londonu, Parizu i Frankfurtu) lako
će se proširiti u druge zemlje.


SAD su posebno zaintersovane za bolju prekograničnu razmenu podataka,
što bi, tvrde u Vikiliksu, omogućilo slobodnu i skoro bezgraničnu
razmenu ličnih i finansijskih podataka.

Pregovori oko TISA trenutno se vode na marginama GATS (Generalnog
sporazuma o trgovini uslugama) i WTO (Svetske trgovinske organizacije).
Moćnici žele da usklade TISA i GATS da bi izvršili pritisak na preostale
članice

STO da se pridruže projektu. U pregovorima ne učestvuje članovi BRICS-a
(Brazil, Rusija, Indija i Kina) jer bi TISA oslabila njihove pozicije u
budućnosti.


Sledeća runda pregovora počinje 23. juna u Ženevi. O TISA trenutnu
pregovaraju Australija, Kanada, Čile, Tajvan, Kolumbija, Kostarika,
Hongkong, Island, Izrael, Japan, Lihtenštajn, Meksiko, Novi Zeland,
Norveška, Pakistan, Panama, Paragvaj, Peru, Južna Koreja, Švajcarska,
Turska, SAD i EU.


(Kurir)

Vikiliks otkrio tajni plan vladara sveta!

уторак, 18. март 2014.

Branko Kukić: Svet je pušten sa lanca

 NAJLAKŠE je bilo baviti se ovim poslom kvalitetno i
profesionalno. Najteže je bilo izboriti se za novac, odupreti se
provincijalnom mišljenju, ideološki i nacionalistički zatvorenom
društvu, neobrazovanim i zlonamernim kritizerima. Danas je najteže
baviti se ozbiljnim poslom u neozbiljnom, nezainteresovanom i duhovno
posunovraćenom društvu, kaže za "Novosti" pisac i izdavač Branko Kukić,
povodom 40. rođendana časopisa za književnost, umetnost i kulturu
"Gradac".






Kao osnivač i glavni urednik ovog časopisa i
izdavačke kuće "Gradac" iz Čačka, već decenijama u kulturnoj i
prosvetiteljskoj misiji, Kukić pokazuje, kako je nedavno ocenjeno u
javnosti, da se bez podilaženja modi i neukusu može stvarati vrhunska
kultura, i da je moguće raditi izvan glavnih centara i dominantne
matrice.
* Kada se osvrnete unazad, na šta ste posebno ponosni?
-
Mislim da je važno da je "Gradac" povratio ugled i čitanost časopisa,
njihov značaj, zanimljivost i intrigantnost u savremenoj srpskoj
kulturi. Takođe je važno da je "Gradac" prvi i jedini časopis koji
objavljuje tematske sveske, što je pokazalo da takva koncepcija drži
pažnju čitalaca. I ono što je posebno važno jeste činjenica da je ovaj
časopis svojim tematskim brojevima otkrio mnoge zaboravljene i
zapostavljene teme i stvaraoce.
* Šta se očekivalo i dobijalo od književnosti, umetnosti i kulture, u vreme kada je izašao prvi broj časopisa?
OBALE U MAGLI -To
su dve "obale u magli": jedna drugu ne vidi. U provinciji je kultura na
nuli, Beograd je jedina nada. Zbog toga su mnogi ljudi iz provincije
pobegli u Beograd, jer im u provinciji više niko ne pruža ni priliku, ni
uslove, ni nadu da pokažu svoje sposobnosti. Kada je o umetnicima i
stvaraocima reč, Srbija je tipičan prostor tumaranja.
-
U to vreme društvo je bilo pod kakvom-takvom kontrolom: kontrolisala ga
je ili rigidna i jednoumna komunistička ideologija, ili Udba, ili do
besmisla razvijena samocenzura. Kultura je za jedan sloj društva bila
jedini ventil da se da mašti na volju ili da se spozna mnogoznačnost
sveta u sebi i oko sebe. Ona je bila prolaz u pećinu senki i ideja,
privida i drugačije stvarnosti. Kultura je značila oslobađanje i
inicijaciju.
* Kakav je današnji svet, šta se u tom pogledu promenilo?
-
Današnji svet je pušten sa lanca. Nastala je opšta konfuzija, kontuzija
i pometnja. Nestalo je onog reda, koji je često bio prisilno nametnut,
ali mnogi su shvatili da se taj red voljno može korisno izgraditi i u
sebi, odnosno da se može "raditi na sebi". Danas su u kulturi izgubljeni
svi kriterijumi i sva pravila. Nedaroviti i neobrazovani su uzeli stvar
u svoje ruke, tako da smo na sigurnom putu da stvorimo divlje društvo u
kom će sve vrednosti biti razgrađene, društvo bez cilja i bez ikakve
potrebe da sebe uzdigne na pristojan nivo civilizovanog sveta i čoveka.
Ovo se ne odnosi samo na poštovanje i podršku pametnih ljudi, kako bi se
od njih zatražili savet i pomoć. Ovo se odnosi i na kulturu odevanja,
ishrane, dijaloga, ponašanja, zdravlja...
* Šta doprinosi iluziji da je nekad bilo bolje?
-
Kada se sve ove činjenice uzmu u obzir, onda u suštini nema nikakve
podele na bolje i gore. Nekada je bilo loše zbog ideologije koja je bila
osnova da se posle njenog raspada dogodi ovo što se događa danas, a što
je još gore. Posledice su uvek užasnije od uzroka. Iz presije i straha
ušlo se u anarhiju, laž, obmanu, razvrat i primitivizam. To je u takvim
okolnostima neizbežan put. Problem je sada u tome što taj put sve više
liči na stranputicu bez kraja i konca, na put bez svesti o putu. Ovde je
mnogo pojedeno bunike i popijeno saliguza.
* Dokle je dogurala srpska kultura, čija je ona žrtva?
-
Srpska kultura je, pre svega, žrtva raspada jedne države, zatim
ekonomske katastrofe koja je posledica događaja koji su posle toga
usledili: otimačine, lopovluka i prevarantskog sistema svih vlasti.
Takođe je i žrtva pogrešnih ljudi na pravim mestima, koji su svojom
nesposobnošću, glupošću i neotesanošću stvorili "sistem vrednosti"
zasnovan na kiču i šundu, na partijskoj "odanosti" (pogledajte kako
funkcioniše sistem "preletača") i na najvulgarnijem amaterizmu. Ti
laktaroši i "paceri" su posebno zatrovali prosvetu i kulturu. U
situacijama kao što je ova u Srbiji prvi korak za izlaz iz krize i za
promenu smera jeste maksimalno ulaganje u ove dve oblasti. Iz njih se
rađa stručnost, uspostavljanje ukusa i smisao za osnovne vrednosti.
* Pomenuli ste jednom da nam nedostaju zanos i ideje?
-
Bez zanosa i ideja nema napretka jednog društva. Kao što ga nema i bez
odricanja. Bez njih vam ne pomažu pare, jer će ih neko spiskati na
budalaštine, šarene drangulije i cirkusante. Zanos i ideje su pokretači
želje i potrebe za vrednostima i smislom. Po vrednostima u svim
oblastima se prepoznaju napredna i stabilna društva.
* Kako afirmisati vrednost? Gde vidite izlaz?
-
Kada jedno društvo dođe u situaciju da ga usmeravaju oni kojima je
najvažniji lični interes, kada je na prvom mestu princip da oštetiš
drugog da bi ti stekao korist, kada zamre osećaj da se odričeš i
žrtvuješ, kada izgubiš potrebu da nešto naučiš, kada ti vreme krade
zabava i primitivni provod - tada je društvo u kom živiš bespomoćno, a
ti nisi svestan da sebe zavaravaš i da ti je život promašen. I nije neka
šteta što je tvoj život promašen - to si sam izabrao - nego je
tragedija što će biti promašen i život onih koji bi mogli da doprinesu
stvaranju normalnog društva. U Srbiji sada stvari tako stoje.
* Uspevaju li savremeni srpski pisci da predoče čitaocima duh vremena?
-
Čitava naša savremena umetnost se izgubila u metežu o kom govorim. S
jedne strane, ona pokušava da uhvati korak sa svetom, pa najčešće
postaje epigonska i pomodna, a s druge, ovde je sve prezasićeno
banalnošću, pa umetnost neretko traži teme u prošlosti koja je toliko
iscrpljena i prežvakana da je postala banalnija od savremenosti. Prava
umetnost ovde gotovo da nema svoju publiku, jer publika bez kriterijuma
traži ono što je pomodno, ono što voli i kuso i repato. A i ono što je u
Srbiji "nobl" i "kok" (kako bi rekao Sterija) u svetu je već demode. A
da bi "duh vremena" bio interesantan za umetnost, on mora da bude
obeležen protivrečnostima, previranjima, stalnim promenama, treba da
bude pod temperaturom. To su izazovi za umetnost. Ovde je život
jednoličan jer su se ljudi pomirili sa svojom sudbinom. Jedino su još
političari neumorni, strasno i žilavo se boreći za svoj plen. Oni su
neman koja - kako bi rekao Ljubomir Simović - "jede do pobjede".
* Da li je čitanje knjiga postala zaboravljena disciplina?
-Čitanje
knjiga, kao i interes za umetnost, svelo se na sporadičnost. Čitanje je
stvar duha a ne egzistencijalne nemoći, kako je to ovde uvek bio lažni
alibi za mentalnu opuštenost. Ovo drugo se odnosi na pisanje i
objavljivanje knjiga. Ali činjenica je da se knjige kako-tako objavljuju
- takoreći bez pomoći države, reklo bi se krijući. Najvrednije i
najznačajnije knjige se objavljuju u malim tiražima, od kojih ne može da
se vrati uloženo. Šta se danas čita? Uglavnom hitovi, treš, bezvredne
knjige koje imaju neverovatnu moć, brzinu i efikasnost zaglupljivanja.
Branko Kukuć: Svet je pušten sa lanca | Kultura | Novosti.rs

понедељак, 3. март 2014.

"Muzej na reci o samoj reci"





NEDAVNO je svečano obelodanjeno da stogodišnji rečni brod
"Župa" postaje "Muzej na reci o samoj reci". Simboličnim podizanjem
dimnjaka čuvenog parobroda, "Titanikovog" vršnjaka, otpočeli su radovi
na njegovoj revitalizaciji. Tako će "Župa" biti spasena iz depresivnog
krša i loma otpisanih brodova na desnoj obali Save i sačuvana od daljeg
propadanja. Još je značajnije što će time biti obnovljen i deo urbane
memorije metropole, uzbudljiv "život" broda svedočiće o identitetu
Beograda.



Muzej nauke i tehnike je neizostavni deo ovog poduhvata
zaštite i obnove i izgleda prvog koji će biti realizovan. Naime, upravo
je ova ustanova i sama smeštena na Dorćolu u dragoceni napušteni
industrijski objekat - prvu električnu centralu - skretala pažnju na
preku potrebu očuvanja industrijskog nasleđa. I, naravno korišćenja na -
vremenu primeren način.



Evropa je puna primera
objekata, poput carske štale u Beču, koji postaju umetničke i(li)
muzejske hale. Kod nas je to uspelo jedino u Kikindi, gde su se vajarske
radionice Internacionalnog simpozijuma skulpture "Tera" uselile u nekad
proizvodni pogon crepare. Na jesen će "Tera" otvoriti i muzej skulptura
u negdašnjem manježu austrougrarske kasarne.

Muzej
nauke i tehnike je izložbama i predavanjima skretao pažnju javnosti na
dragoceno industrijsko arhitektonsko nasleđe koje se u najvećem broju
nalazi u beogradskom priobalju obeju reka - i Save i Dunava. Ali slabo
ko je to čuo. U bogatoj Srbiji nekadašnji hangari nisu dati na
privremenu upotrebu ni umetnicima kao što se to desilo sa skladištima u
londonskom Ist-endu.

Industrijsko nasleđe čine
ostaci industrijske kulture koji imaju istorijsku, tehnološku,
društvenu, arhitektonsku i naučnu vrednost.

Ogromna
većina starih beogradskih fabrika je izvan funkcije, nisu
revitalizovane, a njihovo stanje se, bez obzira na veličinu i značaj,
kreće od lošeg do devastiranog. Ovu grupu čine i one koje su napuštene i
o kojima baš niko ne vodi računa; ponekad su to nekadašnje industrijske
zone i, uprkos solidnosti gradnje, deluju jadno i zapušteno, avetinjski
su prazni ili su, katkad, naseljene beskućnicima.

Iskustvo
iz sveta je pokazalo da je odličan čuvar industrijskog nasleđa njegova
prenamena. Naš primer i dokaz je Beton hala koja je prenamenjena u
galeriju, džez klub i ekskluzivan salon nameštaja.

Većina
od 88 objekata industrijskog nasleđa Beograda, navedenih u knjizi
Rifata Kulenovića, kustosa Muzeja nauke i tehnike, su bez zaštite. Pa
ipak, bez obzira na njihov značaj, vrednost i prisutnost u svakodnevnom
životu, malo objekata ove specifične baštine uživa pravnu zaštitu.
Status kulturnog dobra imaju samo Prvi akcionarski mlin - koji je
uništen izgradnjom hotela, Opservatorija na Zvezdari i Fabrika hartije
Milana Vape, a kulturnog dobra od velikog značaja samo zgrade Glavne
železničke stanice, Telefonske centrale u Kosovskoj ulici, Livnica
"Pantelić" i Meteorološka stanica u Tašmajdanskom parku.

Kada
su kod nas pravljeni planovi za regulisanje takvih delova grada - oni
su bili brzi, preki i ignorantski prema industrijskom nasleđu. Očigledan
primer je bio "indigo-plan" za beogradsku luku (na Dunavu) čuvenog
arhitekte Libeskinda. Njegovo ime je bilo važnije nego ponuđeno rešenje.
Rešenje je bilo daleko ispod onog koje su na konkursu desetak godina
ranije ponudile beogradske arhitekte uvažavajući duh mesta i nasleđe.
Vlasnik je verovatno računao da je ime čuvenog arhitekte ono što treba
da privuče investotore.

U arhtekturi kad se nešto
poruši i izgradi, gumica ne pomaže. To ostaje za dekade i vekove. Upravo
zato je potrebno slušati stručnjake, do rešenja dolaziti bez žurbe, a
ne naprečac - kroz javnu debatu i uvažavanje različitih mišljenja, gde
zaštitari moraju da imaju istaknuto mesto.

IZAZOV AMFITEATRA

Savski
amfiteatar, lokacija u samom "stomaku" Beograda je višedecenijski
izazov. Raspisivani su konkursi, odbcivana rešenja koja nisu
prepoznavala duh srpske metropole. U odbačene planove spadao je i onaj
čuvenog arhitekte Nikole Dobrovića koji je predviđao potpuno čišćenje
terena zarad nove monumentalnosti. Izazov jeste transformacija
napuštenih područja, na primer nekadašnjih industrijskih i privrednih
zona. Transformacija i(li) revitalizacija, ali i kakve će biti - odgovor
na to pitanje daće oni koji će uložiti sredstva u ta područja. Ipak, to
se svakako ne bi smelo dogoditi samovoljom investitora i bez mišljenja
stručnjaka - arhitekata, planera, istoričara umetnosti.

Nasleđe sa obala Save i Dunava | Kultura | Novosti.rs

четвртак, 13. фебруар 2014.

Najnoviji roman Miroslava Lukića: Pasija po Amarilisu (093)



Razgovor sa povodom


Ovih dana objavljen je najnoviji roman Miroslava Lukića PASIJA PO AMARILISU (Požarevac, Edicija BRANIČEVO, 2008, 327 str. ; 21 cm. - Biblioteka Kula; knj. 12). U isto vreme skoro da je privedeno kraju publikovanje tematskog osmobroja 27- 34/ 2006 - 2008 internet časopisa "Umetnost mahagonija", posvećenog Uvodu u stvaralački opus Miroslava Lukića: dve lepe stvari su se poklopile. Tu priliku smo iskoristili da porazgovaramo sa Miroslavom Lukićem, kako o njegovom najnovijem romanu, tako i o onom što smo objavili, do ovog trenutka, u "Umetnosti mahagonija".


петак, 7. фебруар 2014.

Kluni protiv Hitlera

DžORDž Kluni, reditelj, scenarist i jedan od glavnih glumaca u hit
filmu „Operacija: Čuvari nasleđa“, stiže pred našu bioskopsku publiku
13. februara.

 



Zajedno sa Metom Dejmonom, Kejt Blanšet, Bilom Marejom i Žanom
Dežardenom koji igraju glavne likove, Kluni u svom novom ostvarenju
otvara priču zasnovanu na istinitim događajima iz Drugog svetskog rata -
spasavanju umetničkog blaga koje su opljačkali nacisti. Film je nastao
po bestseleru američkog pisca Roberta M. Edsela, knjizi „Operacija:
Čuvari nasleđa - Saveznici heroji, nacisti i lopovi i najveća pljačka
umetničkog blaga u istoriji“ (od 10. februara naći će se i pred našim
čitaocima u izdanju „Lagune“).

„Moj dugogodišnji
saradnik Grant Heslov i ja želeli smo da napravimo priču o dobrim
ljudima i njihovoj pobedi protiv ultimativno lošeg čoveka - Hitlera. A
to je priča za koju ranije niko nije čuo“, izjavio je Kluni.



Kluni protiv Hitlera | Kultura | Novosti.rs

недеља, 26. јануар 2014.

Enigma Lenjinove smrti

 I POSLE devet decenija od smrti Vladimira Iljiča Lenjina ruski
istoričari, publicisti i novinari ne prestaju da iznose različite
verzije od čega je umro vođa svetskog proletarijata. Prošle nedelje,
tačnije 21. januara, navršilo se 90 godina od smrti Lenjina pa je to bio
povod da se ponovo kopa po istorijskim i medicinskim arhivama. Na
pitanje da li je Lenjin umro od posledica sifilisa ili ga je dokrajčila
skleroza, jedinstvenog odgovora nema. Službeni izveštaj patologa kaže da
je umro od posledica skleroze, ali opširni tekstovi koje su objavili
moskovski nedeljnici „Argument i fakti“ i „Agonjok“ sugerišu da je
Lenjin umro od posledica svojih mladalačkih seksualnih greha.



Ruski poznati profesor, neuropatolog
Vasilij Kramer, je još u maju 1922. prvi postavio dijagnozu da Lenjin
sve teže govori i kreće se zbog začepljenja krvnih sudova na mozgu.
Međutim, jedan broj lekara je tražio druge uzroke bolesti. U martu 1923.
pozvani su poznati profesori iz Nemačke i Švajcarske. Oni su postavili
Lenjinu drugu dijagnozu - upala arterija kao posledica sifilisa! Lenjina
je pregledao i profesor Aleksej Koževnikov, iskusni neuropatolog, ali
on u analizama krvi nije pronašao potvrdu dijagnoze kolega iz Nemačke.
Zatim je Lenjina pregledao i profesor Mihail Averbah, jedan od
uglednijih očnih specijalista. Ni on se nije složio da je Lenjin teško
oboleo zbog tobožnjih posledica sifilisa. Averbuh nije našao nikakve
simptome na oku koje bi potvrdili da je Leljin bolovao od sifilisa,
bolesti koja bi moglo da izazove promene krvnih sudova na mozgu.

Zbog
čega se uopšte sumnjalo da je Lenjin bio zaražen sifilisom? Pre
Oktobarske revolucije od te bolesti je u Rusiji obolevalo godišnje po
60.000 ljudi. Zbog toga su lekari često sumnjali u sifilis čim bi
pacijent imao problema sa krvnim sudovima.

Za mnoge
istoričare je jako zanimljivo pitanje gde se Lenjin mogao zaraziti
sifilisom kada se zna da je vodio gotovo asketski život i da mu je
revolucija bile iznad svega. Dobro je poznato da je Lenjin imao samo
jednu suprugu kao i jednu ljubavnicu. Revolucionarka Nadežda Krupska je
bila jedina službena supruga Lenjina. U julu 1898. Nadežda i Vladimir su
se venčali ali zanimljivo da nisu nosili prstenje. Svedoci tog vremena
tvrde da je Nadežda bila kao devojka prijatna, duge kose i bele puti.
Istoričari tvrde da su Lenjin i Krupska spavali u odvojenim sobama.
Lenjin je od mladosti bio zaraženom revolucijom i jedino ga je ona
zanimala.

Tek kasnije, u Parizu 1910. upoznao se sa
revolucionarkom Inesom Armand. Vladimiru je bilo 39, a Inesi 35 godina.
Ta malena Francuskinja ga je opčinila jer je bila vesela i volela je
život. Na drugoj strani, Krupska je imala problema sa štitastom žlezdom.
Svedoci tog vremena kažu da se Lenjin brinuo o ženi ali ono malo
seksualnih strasti usmeravao je ka Inesi Armand. Sve se svodilo na flert
jer Lenjin nije ni pomišljao na razvod braka jer je smatrao da su
međusobne simpatije sa Inesom Armand prolazne.

Inesa
je bila moderna žena tog doba i smatrala je da ona treba da bira sebi
muškarca, a ne da čeka kako bi je neko poklonio pažnju. Na njenu žalost,
u tom smislu, Lenjin je bio staromodan pa zbog toga njihova veza nije
imala bračnu perspektivu. Ali, ipak, intimna veza je trajala oko pet
godina dok je Lenjin nije prekinuo.

SAHRANA KAD
se 1920. Inesa Armand zarazila kolerom na Kavkazu, više joj nije bilo
leka. Iz tadašnjih hronika se vidi da je za njenim posmrtnim kovčegom
kroz grad išao njen partijski drug ali i voljeni čovek - Vladimir Iljič
Lenjin.
Sve češće Lenjinove glavobolje nisu mogli da
umire ruski lekari, pa su u pomoć pozvani oni iz zapadne Evrope. Nemački
profesor Georg Klemperer je smatrao da Lenjin ima stalne glavobolje
zbog trovanja olovom jer posle atentata nisu izvađena oba zrna. Krajem
avgusta 1918. za vreme govora radnicima Miheljsonovog zavoda na Lenjina
je pucala Fani Kaplan. Ona je iskoristila nepažnju telohranitelja pa je
pucala u Lenjina sa rastojanja od tri metra. Jedan metak mu je samo
probušio kaput ali je drugi pogodio levo rame. Treći metak oštetio mu je
vrh levog plućnog krila i zaustavo se u vratu. Iz Nemačke je stigao
hirurg Moris Borhard koji je iz vrata izvadio zrno ali ono drugo u
ramenu je bilo duboko pa nije smeo da ga dira.

Posle
tog atentata Lenjin se sve češće žalio na glavobolje, teže je govorio a
u februaru 1923. potpuno mu je bila paralizovana desna ruka i noga.
Posle toga su bili pozvani nemački lekari, profesori Ferster, Klemperer,
None, Minkovski ali i ruski profesori Osipov, Koževnikov i Kramer.

Kako
piše nedeljnik „Argumenti i fakti“ lekari su razmatrali više dijagnoza,
od epilepsije, bolesti Alchajmera, multiple skleroze, do trovanja
olovom.

MEDIJSKA ZVEZDA KAKO
bi se sadašnjim jezikom reklo, Lenjin je bio medijska ličnost. Slike su
mu bile stalno u novinama a zahvaljujući radiju njegov piskavi glas
zapamtili su mnogi. Zbog toga je verovatno Lenjin privlačio i druge
žene. Jedini problem je bio što njega lepši pol nije mnogo zanimao.
Ilja
Zbarski, sin i asistent biologa Borisa Zbarskog, koji je posle smrti
balsamovao Lenjinovo telo, smatrao je da su teškoće koje je imao Lenjin
posledica sifilisa. On smatra da je dokaz takve dijagnoze i to da su u
Moskvu pozvani specijalisti iz inostranstva koji su se bavili i
problemima sifilisa. I lekove koje su prepisivani Lenjinju, davani su u
to vreme obolelima od sifilisa.

Ali lekari su posle
Lenjinove smrti dali specijalnu izjavu da nema tragova sifilisa. Narodni
komesar (ministar) zdravlja Rusije Nikolaj Semaško, obratio se
anatomu-patologu Alekseju Abrikosovu, koji je kasnije postao akademik,
tražeći od njega da posveti posebnu pažnju dobijanju dokaza da nema
tragova sifilisa kako bi se „sačuvao svetli lik vođe proletarijata“.
Tako su tadašnji rukovodioci hteli da se suprostave onima koji su širili
glasine o Lenjinovim gresima iz mladosti. Kasnije je Lenjinov mozak bio
prebačen u Institutu za proučavanje mozga, ali se do novih saznanja oko
toga je li nastradao od sifilisa ili ne - nije došlo.

Posle
Lenjinove smrti sanduk sa njegovim telom je prebačen 23. januara u
zgradu sindikata u najstrožem centru Moskve. U to vreme su na Crvenom
trgu kopali i pravili improvizovani mauzelej vođi svetskog
proletarijata. Vrlo brzo mauzolej je postao svojevrsna „meka“ komunista,
ne samo sa prostora Rusije i kasnije SSSR-a, već celog sveta. A
autoritet koji je među levičarima imao Lenjin nikakve priče o sifilisu
nisu mogle da pomrače.










Enigma Lenjinove smrti | Svet | Novosti.rs

КРИТИЧКИ ДУХ "ЗАВЕТИНА" ЛУКИЋА...

КРИТИЧКИ ДУХ "ЗАВЕТИНА" ЛУКИЋА...
Миодраг Мркић, 1932-2022.