Translate

Претражи овај блог

На чистини, на ветру, на висини

На чистини, на ветру, на висини
Рани критички радови о Мирославу Лукићу Бели Тукадрузу

Директни контакт

Директни контакт са дописницима, преводиоцима, сарадницима, пријатељима, филантропима, издавачима

ПРЕТРАЖИВАЧ. КОМПЛЕТАРИУМА

ПоРтАл |Сазвежђе З


СУРБИТА

петак, 23. мај 2008.

Post Scriptum (070)

Post Scriptum
na kraju knj. Usamljeno drvo I

Pre nekoliko dana (danas je subota, 11. decembar 1999. godine, oko 11 č., Jovanova ulica 22), susreo sam ispred Filološkog fakulteta, posle dužeg vremena, prijateljicu i vršnjakinju, pisca i kritičara .
Dogovorili smo se telefonom, dan pre toga, da se susretnemo ispred zgrade u kojoj smo u studirali, posle časova koje budemo održali svojim đacima, u različitim školama u kojima radimo. Trebalo je da se suretnemo da razmenimo knjige i da porazgovaramo. Ona je objavila dve knjige proze, znalački pisane, i ne mali broj književnih prikaza i eseje po časopisima. Ja sam objavio desetostruko više - knjiga stihova, proze, eseja, drama, antologija. Neke od tih knjiga je uzela da pročita; očekivao sam da čujem njeno mišljenje i primedbe o tri moje knjige, eseja. Uzgred sam poneo i primerak mog novobjavljenog romana "Mesečeva svadba" , da joj poklonim. Znao sam da nije imala sreće sa izdavačima, kao uostalom mnogo godina i ja. Zakasnila je nekoliko minuta. Pričali smo, upadajući jedno drugom u reč, o pogubnosti užasavajućih egzistencijalnih i sudbinskih prilika kojima smo živi očevidci, manje o našim knjigama.
Pokazao sam joj, uzgred, i Katalog (odštampan) svih 25 knjiga UMETNOSTI MAHAGONIJA, iako mesto nije baš bilo zgodno za pokazivanje takvih stvari.
Upitala me je kratko: "Kuda toliko žuriš?Zašto?"
Nešto slično mi je, mesec - dva ,pre toga, rekao i moj mlađi brat Aleksandar Lukić :
" Čoveče, tebi su tokom 1998 / 99. godine objavljene preko 15 knjiga, toliko neki pisac ne objavi čitavog života!"
Moj brat je u pravu. I moja književna prijateljica je donekle u pravu. Većina naših poznanika, u Beogradu, ili u unutrašnjosti, među kojima ima darovitih i pozvanih pisaca, objavila je dve, ili četiri - pet knjiga, i tu stala, pri tom već su duboko zagazili u šestu deceniju. Pa, dobro, ima i nekoliko onih, koji su umeli da plivaju i da se prilagođavaju prilikama izdavačkim i inim, i pri tom objavili i po dvadesetak knjiga, ali ih je malo.
Rekao sam, ispred Filološkog, sasvim iskreno, mojoj književnoj prijateljici:
"Želim da se objavi svih tih 25 knjiga UMETNOSTI MAHAGONIJA...da bih mogao, k o n a č n o, da zbacim svlak sa sebe, zmijski..."
"Ali, zašto?"
"Verovatno da bi mi zablistala koža novim sjajem..."
Sve su to, razume se, metafore, koje odražavaju istinu.
Međutim, pošto je moja poznanica i prijateljica bila osim pisca i majka dve kćeri, reče :
- Ali, sve će to biti na uštrb tvoje dece, o kojima, na žalost, samo ti moraš da brineš?...Oduzimaćeš im od usta; oduzimaćeš im sebe od sebe?...
Itd.
Bila je u pravu; slegao sam ramenima; reč je o sudbini, koja se ne može izmeniti...Da, pokušala je još nešto da mi stavi do znanja. Treba da se koncentrišem na svoj sledeći roman, da pišem dobro, sabrano, bolje, još bolje, najbolje moguće, kako bih dobio jednu od najuglednijih književnih nagrada. Jer, kako ona veruje, običan svet, najšira čitalačka publika, čita samo nagrađene knjige. - Ujeo sam se za jezik, da se ne bih nasmejao; jer ona je govorila iskreno, kao što je i pisala : najsolidnije ocene mojih prethodnih romana napisala je upravo ona. Međutim, najviše književne nagrade na Balkanu, pa i u svetu, ne dodeljuju se najbolje napisanim knjigama... Za to ima barem stotinak primera!
Naš razgovor je, pri kraju, ušao u polje problema književne sudbine, moje književne sudbine...Bio sam u tom trenutku nedovoljno pripravan da u najkraćim sažetim crtama kažem ono što se tiče spektra toga pitanja. Ne piše se samo da bismo osvojili najviše nagrade i priznanja, novac i sve ono što ide sa njim.
Društvena priznanja i vrednovanja, uvek, kasne. Sa time se pisac koji računa na duge staze, mora pomiriti kao sa nečim prirodnim. Pisci često bivaju rehabilitovani posle smrti, posmrtnom slavom, pre svega priznanjem čitalaca...
Kada sam kasnije, u svojoj kancelariji, pregledao primerke knjiga koje mi je prijateljica i vršnjakinja vratila, video sam da je na prvoj stranici, požutelog prvog izdanja Muzeja Nemogućeg Ratara (Zavetine, 1996), zapisala grafitnom olovkom:
"Miroslave, Ti si cvet muškatle, a ja sam cvet kaktusa, mada to zvuči apsurdno jer ja sam bićem žena a ti muškarac.
Ja crpem snagu za rast svoga cveta iz oporosti; i moj cvet umetnosti jest snažni opori plod usamljenosti.
Cvet tvoje imaginacije je pitomiji i svetliji, mada takođe usamljenički, ali mu je i zemlja i stablo iz kojeg niče prozračniji..."

Napisala je nešto lepo, iskreno i možda tačno.
Nismo se družili , dok smo studirali; drugi su mi bili prijatelji. Vremenom se ispostavilo : lažni. Ne svi. Sa njom sam se sprijateljio - poslednjih godina. Ono što su moji muški prijatelji, kolege, pisci i kritičari, trebalo da napišu o mojim romanima LITURGIJA i UJKIN DOM, napisala je - ona, žena. Nisam joj nikada upoznao muža, ćerke; nisam je pozvao u goste niti je ona mene.To je bilo jedno književno prijateljstvo, neočekivano. Pošto sam i sam večno kuburio sa izdavačima, nisam bio u stanju da joj pomognem konkretno, oko objavljivanja njenih rukopisa; uostalom, ona nije ni žurila da ih objavljuje. Sigurno je iskusila mnoge ružne stvari u paklu našeg izdavaštva, razočaranja i gorčinu?...
*
Mogu da zamislim onu sobu, u našem rodnom domu u Mišljenovcu, u kojoj sam, još kao učenik osmog razreda osnovne škole, dakle pre upisa u gimnaziju, napisao jedan sonetni venac, koji sam izgubio. Bilo je to 1965. godine - pre 35 godina. (Sećam se velikog zelenog stola, slavskog, nereda na njemu; noći, duboke noći; i nelagodnog osećaja što pišem i bdim, dok moji najbliži spavaju. ) I pre toga sam pisao pesme, i objavljivao ih povremeno u listovima namenjenim učenicima osnovnih škola. Čitav moj život je - književnost. Prožet je sećanjima , snovima i razmišljanjima, stremljenjima, nerazumevanjima i ustuknućima, udarcima sudbine.
Sada, kada sam ušao u pedesetu i kada bacam duge poglede unazad, vidim da je moj život nalik na nered, mitski.
Počev od ove 2000. - te godine, pa tokom nekoliko sledećih godina, biće, verujem, obelodanjeno tih 25 pripremeljenih knjiga UMETNOSTI MAHAGONIJA.
Neke od njih su već objavljene, neke će biti prvi put objavljene...
Te knjige su moj život, u njima je nepotpuna priča o njemu, ili kako bi Jung rekao "o samoostvarenju nesvesnog. Sve u nesvesnom teži da se ispolji, ali i ličnost takođe želi da nadraste sopstvene nesvesne uzlove i da iskusi sebe kao celinu".
Moj život je mit, a UMETNOST MAHAGONIJA je metafora.
Ovakvih knjiga, kao što je ova, u srpskoj književnosti nema; ali ona nije napisana zato, da bi popunila jednu prazninu te vrste : ona je nastala po unutarnjoj predstavi, po onom što ja kao čovek i umetnik predstavljam sub specie aeternitatis : a to može da se izrazi jedino putem mita.
Ponoviću, mit me je oduvek privlačio, i onda kada nisam znao šta on u svojoj suštini predstavlja : zato što je on ( Jung zna) , "osobeniji i izražava život tačnije nego što to čini nauka. Nauka se služi pojmovima prosečnosti koji su previše uopšteni da bi mogli ispravno da procenjuju subjektivnu raznolikost pojedinačnog života".
Jung je znao da se u mnogo čemu razlikuje od ostalih ljudi, ali nije znao kakav je čovek zaista.
Kakav je čovek zaista bio Danilo Kiš? Leonid Šejka?Svedenborg? Ili Emerson? Josif Brodski? Emil Sioran? - Poneke od njih sam mogao lično da upoznam, ali sam to propustio.
Ponekad mi se činilo ( skoro uvek kada sam razmišljao o tome da treba da sazidam Kulu pesnika na imanju mojih predaka) da sam više potomak Jungov, nego Lukića zviških; međutim, nisam uživao da se upoređujem sa drugim stvaraocima, ne iz bojazni da bi to često išlo na moju štetu, već zato što svako ima svoju sudbinu, posebnu, neponovljivu i neuporedivu. Jung piše : " Slično svakom drugom biću i ja sam delić bezmernog božanstva, ali ne mogu da uporedim sebe ni sa jednom životinjom, biljkom ili kamenom. Jedino mitsko biće ima veći opseg od čoveka..."
Ko sam ja i ko je čovek? To sam pitao sebe, i to sam pitanje postavljao i u stihovima koje sam objavljivao kao devetnaestogodišnjak? Da li smo mi ono što je na fotografijama, ili predstavljamo "psihički proces kojim ne upravljamo, ili to ostvarujemo delimično"?
Zabluda je da postoji konačni sud i ocena o nama i našem životu i našoj sudbini.
"Priča o životu započinje negde od neke tačke koju smo slučajno upamtili; pa ipak, sve je već tada bilo krajnje složeno. Mi ne znamo kako će se život završiti. Stoga priča nema početka, a kraj se jedino može slutiti.
LJudski život je neizvesni eksperiment. On predstavlja izvanrednu pojavu jedino u brojčanom smislu. Posmatran za sebe, život je prolazan, tako nedovoljan, da je doslovno pravo čudo da bilo šta uopšte može da postoji i da se razvija. (..)
Život me je oduvek podsećao na biljku koja crpe život iz svog rizoma. Njen pravi život je nevidljiv, skriven u rizomu. Deo koji se nalazi iznad zemlje traje samo jedno leto. Tada uvene - i kao da nikada nije ni postojao, poput prolaznog priviđenja. Kada razmišljamo o neprekidnom razvitku i propadanju života i civilizacija, ne možemo da izbegnemo utisak krajnje ništavnosti. Pa ipak, nikada nisam izgubio osećanje da nešto živi i traje ispod večnog toka. Ono što možemo da vidimo samo je prolazni cvet. Rizom je ono što ostaje.
Na kraju, jedino što je vredno pomena iz mog života jesu oni događaji putem kojih je u ovaj prolazni život provaljivao besmrtni svet. Zbog toga poglavito govorim o unutarnjim iskustvima, među koje ubrajam snove i vizije. (....)
Oni su bili užarena magma iz koje se
kristalizovala stena koju je trebalo doraditi.
Sva druga sećanja na putovanja, ljude i moju okolinu, izbledela su pred ovim unutranjim dešavanjima..."

Ove duboke i istinite reči, zapisao je Jung u svojoj osamdeste i trećoj godini života, poduhvativši se da ispriča svoj lični mit.
Sećanja na spoljašnje događaje iz našeg života vremenom u najvećoj meri izblede i nestaju. Međutim, susreti sa "drugom" stvarnošću, suočavanja sa nesvesnim, ostavljaju neizbrisiv trag. "To carstvo uvek je bilo prebogato, i u poređenju sa njim sve drugo gubi važnost".
Nisam na vreme i detaljno čitao Frojda - nešto me je uvek odbijalo od njegovih knjiga; pa i tokom studija.
Dela Junga otkrio sam k a s n o. Želeo sam da osnujem Muzej Nemogućeg Ratara, Kompleks Spasovo, i o tome sam napisao knjigu - pre nego što sam čitao Junga. Do svoje imaginarne Kule pesnika došao sam sam. A onda sam jedne zime, listajući hrpe požutelih časopisa, otkrio Jungov tekst o Kuli i ushićeno shvatio da je ime toga naučnika bilo upisano na mojoj sudbinskoj listi od početka, i kada o njemu i njegovim saznanjima i delima pojma nisam imao, tako da je upoznavanje sa njim kasnije istovremeno predstavljalo i nešto nalik na sećanje. Više od sećanja...
Jung je shvatio, kao niko drugi, važnost unutarnjeg iskustva koje je obeležilo moj život i sudbinu, moje stvaralaštvo. Mogao bih ove redove potpisati kao svoje:
" Rano sam uvideo da odgovori na probleme i složenost života po pravilu vrede veoma malo ukoliko ne dolaze iznutra. Spoljašnja dešavanja ne predstavljaju nikakvu zamenu za unutrašnje iskustvo. Stoga je moj život bio veoma izuzetno siromašan spoljašnjim događajima. (...) U stanju sam da razumem sebe jedino u svetlu unutarnjih događaja. Oni daju jedinstvenost mom životu..."
Neću nikada napisati svoju autobiografiju, jer nema potrebe. Možda je ona već napisana i sadrži se u mojim stihovima.

*
Iz više razloga ( opravdanih i neopravdanih), glavnina moje poezije ostala je nedovoljno poznata; ali mene to posebno ne brine : zar će tako ostati zadugo, zar i posle izlaska tri obimne knjige moje poezije - Zlatnog preseka, u okviru Umetnosti mahagonija?
Čak i da tako bude u prvo vreme, to neće biti moj problem.
Prvo sam počeo da pišem i objavljujem stihove i pesme, ali sam se pročuo kao romansijer i esejist, antologičar. Poeziju smatram veoma važnom jer ono što sam napisao ne predstavlja samo - (rajska) ostrva sećanja, već i ostrvca spašenog iskustva - i kada se čini da svaka pesma za sebe pluta po moru neodređenih utisaka, to je samo privid : sve je povezano jedno sa drugim. Nikada me nisu sputavala stroga žanrovska određenja i nikada nisam pokušavao da povučem nekakvu neprirodnu granicu između onoga što se smatra ( u užem smislu reči) stihovima, prozom, esejom. Pišući veliki roman VLAŠKA GOZBA, dosećao sam se nečega što je možda bilo jedna od najranijih uspomena iz moga života, i što je upočetku predstavljalo maglovit utisak, kakve su ponekad prolećne oblačne noći, kada mesec ipak uspeva da se probije : Mesec se probio i svojim sjajem obasjao bokore jasmina, procvetalih jasmina, i grane rascvetanih oleandra, i ja sam video taj sjaj, onako kako sam ga doživeo kao dečak, i uspeo sam da ga sačuvam, zadržim nekoliko trenutaka ispred svojih očiju : osetivši pritajena daha, neizmernu i bezgraničnu dubinu mita i bogatstvo koje sam, odrastajući potisnuo, možda čak zgazio...Setio sam se i jednog procvetalog bresta kraj bunara blizu dvorišta doma moga stvarnog ujaka, opalog cveta na raskršću seoskom, u prašini na mesečini, osetio sam njegov miris, kao i miris jasmina, muškatla i cvetova oleandra, i najedanput shvatio da imam sećanja koja sežu u veoma daleku i duboku prošlost. Dublju od svega onoga što sam već napisao...
*
To nije razlog za odustajanje, da prestanem da pišem; to je izazov da stvorim dublje pesme, duboke.
Slike anđela sam, pretpostavljam, prvi put video, ne u našem mesnom hramu, maloj beloj crkvici na bregu, već na ikonama u domu moga ujaka. Uvek sam nekoga voleo, majku, ujaka, oca, pokojnog dedu, susede, rođake, zemljake, devojke,žene, moje sinove, pa ponekad i - one koji to nisu zasluživali. Voleo sam i volim i one kojih više nema. Ja sam tako kroz one koje sam voleo povezan sa Duhovnim svetom na svaki način. Ja sam voleo i svoga unutarnjeg čoveka : onog koji je mislio po Saobraznostima. Dugo nisam shvatao anđele, ali mi nije padalo na pamet da dovedem u pitanje njihovo postojanje. Oni ne misle poput ljudi prema prirodnim stvarima, i zato ih ljudi ne mogu razumeti. Međutim, čovek kome je dato da upozna znanje Korespodencije, ili Nauku o Saobraznostima, može biti povezan sa anđelima kroz misli svoga uma. Čovek može opštiti i razgovarati sa anđelima kroz svog duhovnog ili unutarnjeg čoveka. Jedna od nedostižnih knjiga na ovom svetu je BIBLIJA : ona je spoj sa Nebom, i u njoj su sve reči napisane u saobraznostima. Da bi neko bio pesnik, doista to bio, poželjno je da ovlada, zaista ovlada, znanjem o saobraznostima, drevnim znanjem, pomalo zaboravljenim, jer onda će razumeti reči u njihovom duhovnom značenju, i biće mu kroz to dano da upozna tajne od kojih nema ni traga u doslovnim značenjima. Reči su, zaista, velika tajna: one imaju doslovni i duhovni smisao. Svedenborga treba čitati ponovo, opet i opet, jer je mnogo toga znao. "Doslovni smisao polazi od stvari kakve su one u svetu, a duhovni smisao od stvari kakve su one u Nebu..."
I pošto spoj Neba sa svetom postoji kroz Saobraznosti, date su takve reči u kojima je svaka jota saobražena...Nisam slučajno uronio uronio u neisrpni i nepoznati svet starobalkanskog nasleđa : učinio sam to zbog Zlatnoga veka, za koji pisci antički kažu čak, govoreći o tom veku, da su stanovnici neba obitavali s ljudima i održavali s njima bliske veze, kao prijatelji s prijateljima. Zreli Gete i pozni Betoven su to nejasno osetili ne i na najsrećniji način izrazili...Privlačila me je i još uvek privlači umetnost pradavnih ljudi, koji su bili nebeski ljudi (mislili prema samim Saobraznostima ; prirodne stvari su im služile samo zato da na taj način misle); oni su, ti pradavni ljudi, bili povezani s anđelima s kojima su i razgovarali, i Nebo je - kroz njih - bilo spojeno sa Zemljom.
*
Svi vekovi koji su prošli, od Srebrnoga i Bakarnoga, do ovog Gvozdenog, koji se okončava Epohom Hokus - pokusa, predstavljaju ...rudnik...umetnosti mahagonija, koja neće biti zaboravljena, i mogu se uporediti sa Paklom u kome se ljudi okreću prema mraku i gustim tminama, okrećući leđa Gospodu i Nebeskom Carstvu, ili Duhovnom Carstvu. Naravno, u svim tim vekovima je bilo i Genija, koji su se okretali prema gustim tminama, koje su tamo vladale umesto svetskog Sunca. Bilo je i Duhova, koji su se okretali prema mraku, koji je bio u Nebu na mestu Meseca. Malo ih je na ovom svetu verovalo u drugi svet, i oni su na drugom svetu okretali svoj pogled prema onome što je u njima preovlađivalo, a to znači prema svojim ljubavima...Čovek je na ovom svetu naučio da opaža prema Prirodnom svetu, gde su strane sveta određene prema izlasku i zalasku Sunca. Na drugom svetu su strane drugačije određene. Hiljadama godina nije se shvatalo savršenstvo Boga u bezuslovnom smislu, i ko zna koliko hiljada godina ljudi veruju da je ovaj prirodni svet ovakav kakav je nešto drugo i samodovoljno, ograničeno i konačno. Ne zna se, ili se uporno poriče da on kao takav odslikava zamršene odnose duhovnog značaja, koji su prevashodni i prema tome uzroci svim odnosima koji vladaju u prirodnom svetu...Anđeli su teško shvatljivi zemljaskim bićima, jer njima zemaljsko Sunce izgleda kao nešto tamno, sasvim suprotno nebeskom Suncu; a Mesec kao nešto mračno, sasvim suprotno nebeskome Mesecu, i to uvek. Kosmos je složeniji, savršeniji i ogromniji nego što običan ljudski um može pojmiti; u njemu su Prirodno i Duhovno povezani neraskidivim vezama; ovaj Prirodni svet je prožet duhovnim svetom, i prirodni svet kao takav ne bi ni mogao postojati bez duhovnog, kao što ni duhovni ne bi mogao postojati bez prirodnog kao svoje osnove kojom se završava...
*
Ovo nije teološka lekcija jednog pisca koji se stareći okrenuo misticizmu. Kako su pozitivisti često spočitavali Gogolju, ne shvatajući zašto je napisao knjigu o božanstvenoj liturgiji.
Ne zaboravimo : Anđeli uvek imaju Istok pred licem, iza Zapad, desno Jug, a levo Sever. (Celo Nebo se okreće prema Gospodu kao prema svome zajedničkom Središtu...)
.....
Miroslav Lukić
Odlomak iz knjige Usamljeno drvo, I

1 коментар:

Amika је рекао...

"Kada razmišljamo o neprekidnom razvitku i propadanju života i civilizacija, ne možemo da izbegnemo utisak krajnje ništavnosti. Pa ipak, nikada nisam izgubio osećanje da nešto živi i traje ispod večnog toka. Ono što možemo da vidimo samo je prolazni cvet. Rizom je ono što ostaje..."

Odličan tekst, Miroslave